Nedelja

Nedeljom sam retko sama. Nedeljom jedva da sedim na velikom belom krevetu, zavaljena u pregršt načičkanih jastučića i čitam. Malo čitam, malo zatvaram oči i pokušavam da uhvatim trenutak. Pokušavam da zaustavim vreme na kratko, jer mi se čini da ću umreti od miline, koja je i oko mene i u meni. Iako je kraj avgusta, sveže je i nema sunca. Iz trpezarije dopire miris bosiljka, ubranog juče u tetka Marinoj bašti, miris peska iz dvorišta i miris ove Kuće, koji mi hrani i leči dušu. Radio se jedva čuje u kuhinji: „Gde ste noći gde ste dani, i voćnjaci procvetani? Gde ste moji kočijaši, gde ste đermi i salaši?“… Setih se svog Oca i njegove ljubavi prema svemu ovome ovde…

Volim baš ovakvu nedelju, mirnu i tihu, kada neko vreme mogu da sedim sama u svojoj Kući i udišem je. Na trenutak nisam sigurna jesam li ja u Njoj ili je Ona u meni… Istovremeno ne mogu da dočekam da čujem poznatu škripu kapije, bat četiri nožica uz pratnju dva glasića, koja me još sa ulice uzbudljivo dozivaju, hrleći mi u zagrljaj, da što pre ispričaju kako je bilo u šetnji po selu.

nedelja2

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *