Prekoputa

Iz omiljene fotelje za čitanje u dnevnoj sobi, dobijene na poklon od kume Slađe, sasvim lepo se vidi baba Mirin levi prozor doulice, koji uveče bude osvetljen do sitnih sati. Ako se malko nagnem preko leve ruke, mogu videti i druga dva. Oni nisu nikada osvetljeni. U tu sobu baba Mira, izgleda, ne zalazi s večeri. Kada sam sinoć pred spavanje otvarala prozore da uđe avgustovska svežina i, po navici, bacila pogled prekoputa, pomenuti prozor nije bio osvetljen. Neka nelagoda me zapose istog trenutka, useli mi se u potiljak sa jasnom namerom da će tu i ostati. U zoru sam se probudila i odmah ustala da pogledam prekoputa. Nema svetla ni ujutru, izustih poluglasno. Samo pun mesec iznad male žute kuće, koji upotpunjuje idiličnu sliku kakve znam iz nekadašnjih snova dečijih, a koji mi i danas povremeno dolaze. Kada je svanulo, krenuh preko ulice, i već na pola puta videh katanac na kapiji. Otišla je… Septembar je stigao, leto je nezvanično u ljudskim umovima završeno, škola je počela, neko unuče je trebalo čuvati…

Volim tu njenu malu kuću. Očuvana, nerenovirana, nenadograđena, neobnovljena, sačuvala je mirise starih vremena, a u svakom kutku pregršt uspomena… i prisenak sete. Volim da odem tamo iako mi se tada probudi žal za babinom starom kućom, kakvu pamtim iz detinjstva, iako me oprhvaju neke teške pramisli. Ne posećujemo se redovno, jer baba Mira nema naviku da se druži sa komšilukom, tako je barem rekla jedared Majci, te ja iz nekog obzira ne bih da dosađujem i da se namećem, a ionako nerado napuštam svoju Kuću i dvorište. Ide samo kod komšinice pored i to je to, ali moje devojčice ne prihvataju izgovore kao mi odrasli i rado hrle prekoputa, jer vole da se igraju u bašti a “baba Mija” im sve dozvoljava. Ja ih opominjem, ona govori: “Pusti, Lelo, decu, nikakvu štetu ne mogu da naprave, šta ti je, nema šta ovde da pokvare, ne mogu da naštete nikako.” Ne znam šta mi je, samo ponekad iz mene izroni stroga majka iz davnina… Nedavno je videh pred kapijom u sumrak i mahnuh joj srdačno u stilu: “Jeste li dobro?” Ona je samo nesigurno odmahnula, kao da je tim gestom htela da me podseti da ne čuje dobro i da, eto, gura. Setih se tek tada da ne čuje dobro. Ne pretrčah drum, nešto me spreči, izjedoh se kao mlad mesec zbog toga posle. Sledećeg leta čim stignem, idem prvo do nje, kažem sama sebi sa nekom grižom savesti i nadolazećom slutnjom kojoj vešto umaknem tako što pogled spustim na usnule devojčice i mačka Momu kako se meškolji među njima.

Kad baba Mira ode iz Horgoša, bliži se i naš odlazak… Želudac mi se grči i uvija, na grudima mi leži težina celog sveta, u glavi se vrte letos izgovorene reči i miris Tise, pred očima razgolićeni i tužni prozori naše Kuće. Zavese su na pranju, posle složene na čekanju. Kad njih skinem, to znači da su koferi spakovani. Beskrajna tuga me razapinje iznutra, spolja lomi i savija, samu sebe najpre nerviram tim opiranjem a onda se prepustim i kao grana pod teretom snega slomim… Inače sam dobro. Biće sve lakše kad stignem na onu drugu adresu i otvorim kofere da se šepure po hodniku, čekajući da budu ispražnjeni. Kao da sama sebi podvaljujem, namerno ih ostavim tako raskupusane neko vreme, da se ponešeni mirisi iz Kuće rašire po onom stanu i u prolazu mi nabace setu iznad uglova usana i podnožja jagodica. Tako, valjda nesvesno, samu sebe čeličim. Preguraćemo jesen, kažem odlučno, u srcu se pomirim sa privremenim rastankom i pomolim da sledećeg leta onaj prozor prekputa opet svetli do kasno.

Avgusta, 2019.

Laste

U vreme kada je u ovoj Kući baba Vida nosila plavu kecelju sa dva lica a ja bila dete, jedan od najlepših doživljaja mi je bio da odem u štalu i posmatram lastino gnezdo. Nije trebalo dugo čekati da naiđu mama i tata laste i donesu svojim ptićima hranu i da pritom iz gnezda izvire kljunići oivičeni žutom tanušnom linijom. Taj prizor mi je ostao tako duboko usrcen, da mi je bio prva slika pred očim kada sam, nakon 20 godina, ušla u pomenutu štalu i pogledom potražila gnezdo. Bilo je na mestu, a meni se srce steglo po ko zna koji put tog dana, da sam pomislila da ovaj put stvarno neće izdržati. Bio je februar, a ja sam videla pomenuti prizor hranjenja tako jasno.

Kada su ključevi Kuće ponovo bili u mojim rukama otvorila sam prozore na štali i zamolila čika Ljubu, koji se sa velikim zadovoljstvom prihvatio uloge kućepazitelja, da ih ne zatvara i da mi obavezno javi kad dođu laste. Došle su vrlo brzo, iako je bio juni, iako su se već poodavno doselile iz „toplijih krajeva“ u naše lepo selo. Ne samo tog leta, već i nekoliko narednih, sa dečijim uzbuđenjem sam prilikom svake posete oronule Kuće mog detinjstva posmatrala kljuniće oivičene žutim i slušala živahan cvrkut lasti. Kada smo krenuli sa obnovom Kuće, laste su prestale da dolaze… Štala je postala vinski podrum a prozori su i dalje bili otvoreni od ranog proleća do kasne jeseni…

Pre neki dan hvatam sebe kako pogledom tražim ima li u blizini neko dobro poznato gnezdo i čuje li se onaj zvonki cvrkut i brzi plavičasti let u stilu: frrrrrfrrrrfrrrrrrr. Moja najveća želja ovog leta je da mi se laste negde oko Kuće usele i ovoj divoti dodaju nestavrno plavu sa onim tananim žutim detaljem koji mi iz oka ne izlazi a koji će moje devojčice upiti za ceo život. Pevušim  u sebi svoju verziju pesmice: „Laste, prolaste, sa Tise mi dolaste…“ i čekam sa radošću strpljivo…

Horgoš, jula, 2019.

Rode

Tog letnjeg petka odlučila sam da iz Beograda za Horgoš krenem preko Banata. Jeste da to putešestvije traaaaaje ali sam imala i vremena i volje, a kako je i Majka putovala sa mnom i bila veoma lepo raspoložena, znala sam da će vreme brzo proći. Plan je bio da ona u Horgošu provede leto i neguje baštu koju sam s proleća sama počela da gajim, ali po njenim rečima „nemam pojma o tome“, nadgleda majstore, jer radovi na Kući još uvek nisu bili gotovi, a mi da je posećujemo svakog vikenda i letnji odmor od tri sedmice provedemo u Kući. Moja davnašnja želja. Na taj „odmor“ planirali smo da plovimo Dunjom od Beograda do Kanjiže, uzvodno Dunavom, pa Tisom, gde bismo se usidrili, a onda iz obližnjeg Horgoša svaki dan dolazili da boravimo na omiljenoj reci. Plovidba je isplanirana tako da traje pet laganih dana, da se usput obiđu dragi ljudi i lepa mesta pored reke i da se nas dvoje po prvi put otisnemo sami u ovakvu avanturu. Istoj su prethodile dve godine „vežbanja“ u okviru regate Vode Vojvodine gde se zanavek zaljubih u plovidbu rekama i kanalima, trsku i šaš…

Kopnena avantura banatskom turom sa Majkom bila je lepa uvertira u to dugo, a kako se kasnije ispostavilo, čarobno leto. Kad sam bila mala roditelji su često putovali tim putem kod babe u Horgoš i usput posećivali rodove po Banatu. Vremenom su se mnogi od njih preselili na onaj svet a kontakti sa mlađima pogubili, pa se i vožnja na tu stranu proredila. Sećam se da sam volela da posmatram kroz prozor kuda prolazimo a pogotovu sam bila uzbuđena kad bih videla gnezdo roda. Biće da su mi često skretali pažnju na te ptice, jer sam ih celog života smatrala pomalo mističnim… Dva sata vožnje autoputem nije moglo da se meri sa ovim laganim tempom, kupovinom voća i povrća pored puta od lokalnih ratara, branja ivanjskog cveća i malih suncokreta oko parkinga i ispijanjem kafe u nekom od simpatičnih restorana-salaša koji se vide sa druma. Kako smo prolazili kroz razna mala i veća mesta, u mojoj glavi se razvijao film koji je čudesno povezivao slike iz davno prošlog i prošlog vremena u jednu neraskidivu celinu a sve uz pratnju Zvonka Bogdana i tamburaša. Onako, baŠ preČanski, sa setom, da o’ma umrem od miline…

Pred Zrenjanin mi je „iskočila“ slika Petrovog druga Jočvčića kojeg smo onomad posetili u roditeljskom domu a oni nas veoma lepo dočekali… setih se i Jovčićeve bake, pokoj joj duši. Kod Kikinde su mi se misli vrzmale oko jedne Marte i prof. Trkulje koje sam znala preko posla, u Mokrinu (mada ѕnam da je baš iz Bašaida) pomislih na kolegu sa fakulteta G. Francuskog, kojeg nisam videla od onda, na moju Sandru i njenu ljubav prema Banatu, i poželeh silno da se jedared vrati iz te hladne Kanade. Stihovi Mike Antiđa lebdeli su mi nad glavom kao kakvi anđelčići i neizostavni ukras na ovoj putanji. Kod table za Padej se setih našeg druga Đ. Ninkova kako ume očas posla da „skokne“ do svog sela; pred Čokom videh mog Oca i njegovog čuđenje što Paraćinci ime ovog mesta izgovaraju potpuno drugačije i ne čuju da je „o“ kratko (uzlazno) a ne dugačko (silazno), pa ta varoš ispade neka druga, neka Čoooka… U Kneževcu se setih baba-tetke Judite i rodova Despotov, na jedno prelepo leto kasnih 70ih, na žutom mostu preko Tise pomislih na plovidbu koja nas čeka i zagrlih Bačku i suton svim svojim bićem i zajecah glasno na zgražavanje Majke koje se ogledalo u jednoj jedinoj, a veoma sadržajnoj, rečenici: „Hm, šta sad sliniš?“… Šta ću, nežna dušica, pomislih ali odćutah…

Paralelno sa mojim filmom Majka je imala monolog, i to naglas, pominjala neke druge ljude koji su živeli u mestima kroz koja prolazismo, razne događaje kojih sam se kao kroz maglu sećala i svaka druga rečenica joj je bila o rodama. Toliko roda ne videh ni ja u jednom danu, ali priznajem da nisam tako često putovala Banatom. Rode najrađe žive u Banatu, zaključih dečijim umom.

„Rodo, dve bebe donesi! Dve!“ uzvikuje Majka kao dete i vraća me za volan i u trenutno dešavanje, u surovost stvarnosti, u ralje preispitivanja iz kojih sam se godinama bezuspešno čupala.

„Šta bi sa tri, koje si do nedavno pominjala?“ zadirkujem je pomalo pakosno, jer me nervira to njeno detinje ponašanje, koje istovremeno i volim.

„Mnogo je tri, neka budu dve! Dveeeeee, rodoooooo!“ odgovara kao da to zavisi samo od nje i uzvikuje svoju mantru ka ravnici kroz otvoren prozor.

„Baba, smorićeš sve banatske rode.“ Kažem prekorno, a ona posle jednog „M’rš!“ na koje se čovek može samo nasmejati, nastavlja po svome sve do Bačke.

Te jeseni smo joj saopštili da će roda na proleće doneti dve bebe, ali i nju kod nas, da nam pomaže.

Ne znam da li je do zagonetnih roda ili Majke, ali i danas kad god vidim gnezdo roda obuzme me neka neobična milina, duboka do suza, i u jednom delu bića probudi mi se pagansko verovanje da ću uskoro čuti za neku novu bebu.

Jula, 2019.

Avgust u Horgošu

Avgust u Horgošu, za razliku od jula, poznat mi je od lane. Svi njegovi mirisi, ukusi, misli i osećanja, pad njegovih senki na zidove u Kući i pravac vetrova nadvorištu i naulici. Još kao dete upijala sam miris vinograda u avgustu ležeći u ljuljašci, koju su Majka i baba Vida napravile uz pomođ debelog štrika i žutog ćebeta, razapevši ih između dva stabla plave šljive, da dete drema dok moba radi. Kad sam malo porasla, trčala sam bosonoga po vinogradu i jela ulepljenim rukama neoprano grožđe, šljive i breskve, slušala iz kreveta zvukove prohladnih noći i veseli žamor gostiju nadvorištu do kasno u noć, udisala mirise pune gajbica i korpi tek ubranog voća raspoređenih u dugačkom hodniku, gledala u ispražnjeno lastino gnezdo u štali, sve radujući se što su otišle tamo gde će im biti toplo. Tako su mi kaz’li za laste…

Avgust u Horgošu sam provela i one ’87. kada smo babu videli poslednji put, kada je Kuća bila krišom prodata i kada sam poželela da je jedared kupim nazad i obradujem Tatu. Godinama sam sanjala upravo taj avgust, a mnogo godina kasnije, kada se moja želja ispunila i Kuća bila ponovo „moja“, sama provedoh u Njoj jednu besanu avgustovsku noć nakon velikog Povratka sebi. Od tada, svakog avgusta sam ovde oko Preobraženja. Dobro se upoznah sa naravi ovog meseca, koja se ogleda najviše u svakodnevnom životu nadvorištu.  Nepogrešivo znam gde je lepa hladovina za jutarnju kafu, do kada se može sedeti napolju pre podne, kako miriše Kuća kad je najveća jara, a mi zaklonjeni šalukatrama od iste uživamo u popodnevnom odmoru, svako na svoj način; znam u koje doba dana pada senka na  celo dvorište, do kada se može sedeti uveče na tremu bosih nogu i golih ramena. Znam i da će onaj zrikavac ispod prozora spavaće sobe otići nepogrešivo pred kraj meseca.

Ovaj avgust nam je započeo Petrovim dolaskom na vikend, Katinim odlaskom, baba Rajkinim dolaskom i ostankom do kraja našeg boravka.

Često smo odlazili na Tisu na piknik ili na bazen sa termalnom vodom. Nekada sam svakodnevno išla sa ovdašnjom decom u kaštel na horgoški bazen, pored čuvenog Karasevog dvorca. Sada je od kaštela i pomenutog dvorca ostalo samo sećanje na jednu lepu priču (http://www.gradsubotica.co.rs/jedno-zaboravljeno-izletiste-na-domak-subotice-i-ludi-zamak/).

tisa

Pročitah konačno Velikićevog Islednika, koji me je strpljivo čekao više od tri godine. Nekako mi nije polazilo za rukom da ga pročitam ranije, iako volim kako ovaj Pisac slaže reči. Sećam se dana kada sam pomenuti naslov ugledala u izlogu jedne knjižare u Knez Mihailovoj šetajući svoje dvomesečne bebe u duplim kolicima, sa kojima nije bilo nikakvih šansi da uđem u neku radnju, već sam bila zadovoljna i samom činjenicom da smo na vazduhu, da odemo do Kalemegdana i da usput mogu da ždraknem u poneki izlog sa knjigama i cipelama. grođšeIslednik me je  tiho dozivao iz izloga i šapnuo vreme i mesto prvog randevua. Obradovala sam se ugledavši novi naslov dragog Pisca, jer sam sa Velikićem ranije sarađivala, a jedno čarobno veče kada je gostovao u Geteovom društvu mi je ostalo u sećanju zanavek. Nekoliko dana kasnije, u Vasinoj ulici, stojim ispred pekare, čekam Majku da obavi kupovinu, kad, eto Velikića. Srdačno smo se pozdravili i pitali za zdravlje. „Ja, dobro, evo ovako već dva meseca“, odgovorim i pokažem kolica. „Oh, kako je to lepo! Kako se zovu?“… Volim da tumačim simbole po sopstvenom nahođenju, a ovaj susret mi je bio jedan od značajnih u postporođajnom magnovenju. Dok sam čitala Islednika, setih se i Via Pule, koja me je namučila onoliko, jer sam je na postdiplomskim u Erfurtu uzela za temu jednog seminarskog rada, kao i svih drugih naslova koje pročitah od velikog Velikića i definitivno spoznah, da je Islednih najbolji roman koji skoro pročitah. Sadržajan, slojevit, lavirintan, potpuno velikićki a opet, nekako, drugačiji…sjajan!

zdravlje u tegli1Avgust je odlično vreme da se počne sa nekim prirodnim ojačivačem imuniteta, tipa: med-limun-đumbir, pored svega onog lokalnog u čemu uživamo od početka jula: tetka Verinoj piletini, proizvodima mesara Berenjija, jajima od koka Miladinov, koje i sami hranimo svakodnevno ostacima voća i povrća, kao i kefiru sa kozjim mlekom, vodenom kefiru… Vlažna malteška zima dolazi a deca se razboljevaju očas posla. Verujem da ćemo ovaj put biti jači i otporniji.

bojana

Imali smo puno gostiju. Bojana K. je otvorila sezonu u avgustu, o čemu je i sama pisala (http://korzoportal.civcic.com/foto-esej-kanjiza-i-jelena/). Bila nam je moja drugarica iz osnovne škole, Sandra, koja živi u Kanadi. Nismo se videle barem 10 godina. Susret je bio više nego emotivan i slojevit, mislila sam da ću ga oplakati na početku, a ispalo je da sam se dva dana sastavljala nakon ponovnog rastanka…

sandra2Došla nam je draga Ankica iz Nova Sada, ne videh je od 20…, sa punim rukama darova i jednim jermenskim vinom „za mamu“, koje smo degustirale na tremu uz razne priče i smeh do suza, a sve začinile sećanjima na stara vrimena.

tektka

Bili su nam  TeKtka i teča iz Amerike, moja sestra od ujaka, koju nismo videli, ne smem ni da pominjem koliko, a čiji dolazak je Majku posebno ispunio, jer je ova njena Kata. Kao i svaka TeKtka, i ova zna koju boju devojčice posebno vole…

Preobraženje u Horgošu je oduvek poseban događaj za ono malo srpskog življa. Seoska je slava, dan kada dolaze gosti sa raznih strana i kada sve kuće mirišu na kolače i grožđe. Sećam se igranja u porti crkve, dok se Mama i Tata druže sa ostalima, sećam se šarenih bombona i liciderskih srdaca na tezgama, šećerne vune, koju nikako nisam volela, i onih ušećerenih crvenih jabuka (tetka Mara kaže da su to uvek bile jabuke sorte „Cigančice“), koje su lepe samo na oko, a koje ne moš’ pregristi ni za živu glavu… Ovogodišnja proslava Preobraženja Gospodnjeg je bila skromna u svakom smislu, ali neopisivo lepa, kao u starom filmu.media-share-0-02-05-f05abfab2164f07693140d6e1b2f190807aa45e6465ef738c71d27d0062e0354-46d88711-be10-49af-b275-052611fc71ed (2) Dan je bio sunčan, crkva svečano ukrašena cvećem i grožđem, trava je mirisala na leto na izmaku a mi se slikale u porti ispod deda Bogoljubove lipe, koju je on zasadio kada se gradila crkva. Isti onaj Bogoljub Rus, koji je podigao i našu Kuću, rođeni brat moje prababe po ocu Hristine Rus, udate Jablanov. Moje devojke su bile vesele i na Liturgiji i na popodnevnom događaju „rezanju slavskog kolača“, i kao leptirice trčale od tezge do tezge naulici i birale šta da kupimo. Na jednoj fotografiji, koju smo poslali tati, Kira pruža ruke prema tezgi punoj slatkiša i sa osmehom i iskrama u očima daje predlog: „Hajde da kupimo sve!“ Khm, khm, khm… odakle li joj takva ideja?!

U avgustu se još uvek može ravno iz kreveta na „kibic fenster“ da se malo prodivani sa babama na šorukibicpendzer1

i da se mala nadvorištu u bilo koje doba popodneva.pejnting

Bio je i po koji kišni dan, ali smo ga okitile šarenim čizmicama i neobičnim šeširima.kiša

Pošto nismo tu kad je vreme setve, nemamo mnogo toga u bašti ni kad dođe trenutak za žetvu, ali nam Nebo podari plodove kojima nije potrebno mnogo nege, koji žive i od našeg radovanja i ljubavi.

lešnik velikic  đalfija ruzmarin

Za sve ostalo tu su komšijske bašte i Komšije širokih ruku koje nas snabdevaju šargarepom, krompirom, lukom, kupinama, cvećem…

Ni u avgustu se nije propuštalo tihovanje na tremu, retke večeri sa gostima uz vino sa peska i sveće, šetnja selom pod zvezdanim nebom u sitne sate.

Od radova nadvorištu bilo je sređivanje drva za bajkovitu horgošku zimu.

drva

Svakog 30. avgusta setim se Save Šumanovića i njegove ljubavi prema rodnom Šidu koju je utkao u svoje slike…

Neki su dobili i razglednicu i rekli da bi išli kući. „Kući?“ pitala sam iznenađeno. „Kući, na Majtu, kod tate i Džejmija i Juize, i bata Djoje i Koje…“, rekoše devojke… Da, kuća je uvek tamo gde su oni koje voleš i koji ti se raduju, a mi ih imamo na više strana, blago nama!

nedostajanje1 nedostajanje2

Nedelja

Nedeljom sam retko sama. Nedeljom jedva da sedim na velikom belom krevetu, zavaljena u pregršt načičkanih jastučića i čitam. Malo čitam, malo zatvaram oči i pokušavam da uhvatim trenutak. Pokušavam da zaustavim vreme na kratko, jer mi se čini da ću umreti od miline, koja je i oko mene i u meni. Iako je kraj avgusta, sveže je i nema sunca. Iz trpezarije dopire miris bosiljka, ubranog juče u tetka Marinoj bašti, miris peska iz dvorišta i miris ove Kuće, koji mi hrani i leči dušu. Radio se jedva čuje u kuhinji: „Gde ste noći gde ste dani, i voćnjaci procvetani? Gde ste moji kočijaši, gde ste đermi i salaši?“… Setih se svog Oca i njegove ljubavi prema svemu ovome ovde…

Volim baš ovakvu nedelju, mirnu i tihu, kada neko vreme mogu da sedim sama u svojoj Kući i udišem je. Na trenutak nisam sigurna jesam li ja u Njoj ili je Ona u meni… Istovremeno ne mogu da dočekam da čujem poznatu škripu kapije, bat četiri nožica uz pratnju dva glasića, koja me još sa ulice uzbudljivo dozivaju, hrleći mi u zagrljaj, da što pre ispričaju kako je bilo u šetnji po selu.

nedelja2

Juli u Horgošu

Oduvek maštam o tome da  celo leto provedem u Horgošu. Dok sam onih godina posmatrala kako majstori rade na obnavljanju naše Kuće ciglu po cilgu, ili što bi rekao naš izvođač radova „ciglju po ciglju“, videla sam je završenu i sebe kako trčkaram po travnjaku sa poslužavnikom u rukama, kako dočekujem goste u svom letnjikovcu u palićkom stilu, kako sedim na tremu „šarom loze zasenčenim“, kako sedim i pišem svoja najlepša sećanja. Bilo je potrebno dosta godina dok ne doćoh u taj ostvareni san.

Ovogodišnji „odmor“ mi je počeo krajem juna kada smo sleteli na beogradski aerodrom. Tri dana smo ostali u tom gradu koji oboje mnogo volimo, u kojem su nam se rodile devojčice, koji je za mene oduvek bio i ostao simbol slobode, širine i uvek novog. Duh tog grada živi u meni i uvek se pojavi kad kročim na njegov asfalt. Spoznah ga jednog davnog maglovitog novembarskog popodneva, kada sam kao paraćinska gimnazijalka prošetala Knez Mihajlovom od autobusa do Narodnog pozorišta, gde sam sa svojim drugaricama iz odeljenja, zahvaljujući inicijativi naše Razredne, gledala operu Aidu, očarana kao nikada pre.

Posle Beograda, usledila su tri dana u Paraćinu, gde smo posetili moje najbliže i najdraže. Uspela sam i da malo prošetam po gradu u kojem sam završila osnovnu i srednju školu, da sretnem neke stare prijatelje iz tih dana, uprkos svakodnevnoj kiši i prohladnom vremenu. Mnoge druge dugočekane susrete ostavih za drugi put.media-share-0-02-04-3be8f2d18f2366d37f2f9aadb375bfb0facdfe13383e3ae1859b7b4b4e06d4c2-67e610e0-7495-473a-81b8-bf4dd1d0b9a4

Početkom jula stigli smo u Horgoš. Moje malo carstvo, čije mirise, boje i dodire nosim sa sobom u srcu, duši, nozdrvama, kosi, pod prstima, tabanima… („Naš vam salaš dođe kao grofovija…“)

hogse

Iz Paraćina je sa nama krenula Kata, tetkina prva ljubav, sa kojom sam ranije provodila dosta vremena, a sa kojom se u poslednje tri jedva sretoh. Predstojeći dani smešili su se kao naše vreme za nadoknadu svega propuštenog. Petar se vratio na Maltu, spokojan da ćemo se nas četiri lepo družiti i uživati, mi ostale sa istim ubeđenjem. Dani su bili ispunjeni uglavnom igranjem, pesmom, čardašom, sređivanjem Kuće,  šetnjama i vožnjom biciklova.

WP_20180722_10_03_12_Pro WP_20180724_18_26_45_Pro WP_20180718_13_26_00_Pro WP_20180714_18_57_20_Propinkjejowjpg

Večeri smo provodile na tremu, samo Kata i ja kao nekada, ona sa telefonom u ruci, ja sa čašom lokalnog vina zagledana u zvezde. Uglavnom smo ćutale, svaka u svojim mislima, uz obaveznu svećicu. „Tetka, baš je lepo u ovom tvom Horgošu“, reče ona jedne večeri iznenada, kao da me ohrabruje za dalje neimarske poduhvate, kao da mi oprašta sve one dane koje sam provodila ovde, a ne sa njom u Paraćinu. Bilo mi je drago da to čujem, iako nemam potrebu za tim, jer je ovde savršeno, upravo onako, kao treba da bude. Ponekad smo i pričale: o prošlosti, našim precima koji su živeli u ovoj Kući, o nekim radostima i tugama aktuelnim, o Malti, o životu „tamo u tuđini“, o budućnosti, o našem odnosu, o bliznakinjama, a najviše smo ćutale zajedno, odćutavši tako svako vreme pred spavanje, kada sve utihne a mirisi i zvuci jula se razbaškare po šoru. Imale smo i jednog poprilično glasnog zrikavca tik uz ulazna vrata, pa je ugođaj bio potpun.

Neizbežni građevinski radovi na ogradi i nadvorištu krenuli su sredinom jula, i kako to obično biva, potrajali duže nego što smo planirali i majstori i ja, „Gospođa gazdarica“, kako su me zvali. („Gazdarice Lelo“ me zove, inače, samo komšija Velja, jer zna da na to prevrćem očima, ali mu uvek oprostim, jer se posle toga svi prisutni slatko nasmeju – i, eto sada, majstori.) WP_20180718_09_14_32_ProIako je sve trajalo i ponekad bivalo jaaako naporno, radovao me je proces nastajanja ograde, koja na to čeka preko 40 godina (prethodn je postavio Tata davnih 70ih), sitne popravke po dvorištu i postavljanje temelja letnjikovcu, dakako, u palićkom stilu. Već ga vidim u ružama i ladoležu, sa sve belom prućanom garniturom sa jastucima na ružice i heklanim ostolnjakom baba Ruže iz Srema. Za sada je tu samo jedna ravna betonska ploča, na kojoj pijem jutarnju kafu i na kojoj večeramo, a sa koje, kao sa osmatračnice, posmatram okolinu i planiram di ću koje drvo da posadim: ovde dve breze, ovde dud, ovde tuje, lavanda…tamo vinograd… Rezultat je odličan. Hvala, majstori, živi bili, vidimo se dogodine!

WP_20180802_15_45_41_Pro

Juli je bio zgodan i da se uz Katinu pomoć operu lutke iz detinjstva, stare mnooogo godina. Dobijala sam ih uglavnom od Tate, kada bi se vraćao sa službenog puta. Mnogo sam se radovala tom malom ritualu koji je počinjao kada se vrata otključaju, a ja u krevetu uveliko, tome bi usledili mamini ubrzani koraci WP_20180715_13_58_40_Proniz hodnik, a kad bi zastala kod ulaznih vrata, ja bih skakala iz kreveta i bosonoga trčala da se tati bacim u zagrljaj najčvršći na svetu (ili što bi Kira rekla: „do 605“). Čini mi se da oduvek gajim te susrete u svom sećanju, da ih uvek osvežim kada osetim radost mojih devojčica kada im se tata vrati odnekud. Pomenuti ritual se završavao scenom kada me Tata pospanu nosi u krevet, a ja u rukama čvrsto držim novu lutku i tonem bezbrižna… Godinama su te lutke menjale mesto boravka: Majdanpek, Horgoš, Novi Kneževac, Paraćin, Beograd, da bi se ponovo našle u Horgošu. Otvorila sam ogromnu kartonsku kutiju, a miris koji me je zapahnuo podsećao je na mnogo toga, a ponajviše na miris selidbe i – Tatu. Vadila sam jednu po jednu lutku, svaku pozdravila imenom datim još onda, skidala požutele i zubom vremena oštećene haljinice i cipelice, i potapala ih u toplu vodu. Svaku lutku smo pažljivo okupale i ostavile da se suši na julskom suncu. Nakon dva dana, sve je bilo suvo i spremno da se ponovo složi. Setih se svake haljinice i vlasnice joj, ali ne i baš svakog para pripadajućih cipelica. No, na kraju je sve ispalo dobro, a i neke kose su zadržale mirise onih godina. Moje devojke su se danima igrale tim lutkama, a ja nemo posmatrala kako otpadaju ruke i glave sa tih mojih starih drugarica i kako se svako tolko poneka cipelica zakotrlja ispod kreveta…

Katin hobi je šminkanje, pa sam rado bila model, iako je rezultat mogla da vidi samo julska pomračina. Sasvim dovoljno.

WP_20180730_19_08_39_Pro

Frizure su se isprobavale uglavnom na malim devojkama.

WP_20180730_17_39_02_Pro

Časovi su se držali redovno, retko kada pravim pauzu od istih. Pomalo se i pisalo.

media-share-0-02-04-19f7bca6c321d06fd129fdf4b0db05b819f026b62b89988ecb5209dc4a427043-40558b9b-ff52-4d6a-bb25-75961dff0972

U Horgošu volim da čitam. Obično popodne, kad se posle ručka malo spustim u bele načičkane jastuke da predahnem, i uveče, pre nego zaspim, pa tako neretko i osvanem. Uvek brižljivo izaberem u koje štivo ću utonuti i skoro svaku priču smeštam u ovu Kuću, uz manje ili veće korekcije. Ovog jula su to četiri naslova: Draganovićevo Sentimentalno vaspitanje, koje sam nedavno donela iz Paraćina, i koje pročitah u prva dva-tri dana. draganovicVolim da čitam ono šta napišu ljudi koje poznajem i volim. Acina sva pisanija volim oduvek, podsećaju me na neke lepe dane, na neke teške dane, na sve prošle dane i posebnu setu u grudima. Tu su i dve Jelene i jedna Noć: nešto za popodne, nešto za noć a nešto da se nosa svuda sa sobom („vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu, čitala po podne, u kosi joj bilo zapreteno leto, žutilo sunca…“). Kratka priča je moje omiljeno štivo, ali volim i romane. Zapravo, čitam rado sve. Ono šta čitam u Horgošu, ima posebnu boju i po tome se i pamti. Sve četiri čarolije idu na Maltu da ih prospem po kamenu golom, odlučih.WP_20180728_10_31_18_Pro

U julu smo često imali goste. Divne ljude koji su došli da nas vide i podele sa nama svoje velike radosti i one manje radosti, i provedu sa nama svoje nedelje i utorke. Danima posle tih susreta sabirah utiske, pisah u mislima duga pisma zahvalnosti, ponavljajući koliko su upravo takvi susreti važni, i koliko sam zahvalna na njima. Naša deca učestvuju u svemu tome na svoj način. Uvek im kažem poimenice ko dolazi a one pitaju da li će se ta imena igrati sa njima. Kažem da hoće, jer znam da ćemo se u jednom trenutku svi naći na podu međ igračkama, ili nadvorištu sa loptama, plastelinom, šerpicama u pesku. „Samo negovani odnosi ljubavi vrede u ovom životu“, ponavljam reči Primavere iz jednog skorašnjeg dopisivanja u kasnu julsku noć.

U julu smo i sami bili česti gosti u komšiluku, jeli divne specijalitete iz Hariš-kuhinje i najlepši kolač na svetu sa šljivama tek ubranim predkućom

WP_20180728_15_32_02_Pro

U Horgošu kupujem svakog petka kozje mleko po koje odem sabajle bicilom, uživam u zelenilu našeg lepog sela i jedva osetnoj svežini jula, koja tek povremeno dodirne gola ramena i potiljak, dok pedalam sa osmehom oko glave, luda od miline julske.WP_20180720_19_49_44_Pro

WP_20180720_19_48_51_Pro

I pored dosta obaveza oko majstora i kućnih poslova, jutarnja kafa sa komšinicom Olgicom u debeloj hladovini njenog dvorišta, tik uz našu Kuću, neprocenljiv je događaj, koji se ne propušta, zbog kojeg vredi ustati pre sata. Za njim neizmerno čeznem sa prvim prijatnim jutrima na Malti, već negde u martu, a sa setom ga se setim uz prvu jutarnju kafu koju popijem sama po povratku iz mog carstva, već krajem septembra. Kao i uz svaku narednu, sve dok ne zazimi.

Stigla je i prva teglica ovogodišnjeg pekmeza od šljiva, još vruća. Komšinica Tinde je izgleda počela sa zimnicom međ prvima u našem sokaku… Videćemo još.

WP_20180730_11_53_10_Pro

U julu smo posetile Palić i Suboticu, moja omiljena mesta još iz detinjstva, a čarolija koju osećam dok sam tamo ne nestaje ni dan-danas. Još se produbljuje svakim novim odlaskom, prožima sa najneverovatnijim sećanjima i mislima. Bezbrižna šetnja Suboticom i razgledanje prelepih zgrada me je oduvek palic18ispunjavalo posebnom milinom i nadahnjivalo do neba, a romantika Palića inspirisala da napišem rečenice koje su se posle utkale u neke priče.

Juli je vreme kad se ode na kupanje u Tisi, no, ove godine nije bila onako tiski zelena jer su padale kiše, mada je imala isti miris i istu zavodljivost kao i uvek. Tisa je Tisa, i tu nema pogovora. Devojke su uživale u bazenu sa termalnom vodom i debeloj ladovini kampa na obali, sada već „naše omiljene reke”.

iyletjpg

I ovog jula slušao se Balašević do daske, sve dok „juli nije spalio seno“ i dok Kata nije počela da pevuši Dnevnik starog momka po redu i da u pauzama između dve pesme gunđa u poluglasu: „Što me ova žena sad zarazi Balaševićem!“. Setih se jednog boravka u Majdanpeku kod sestre Cane, starije nekoliko godina, kada sam slušala hevi metal, a ona Kemala Montena i išla mi najstrašnije na živce tom muzikom. Nije prošlo mnogo te je dočekala da joj donesem na dar CD tog istog Montena, da ga zajedno slušamo. Sećam se njenog vragolastog osmeha i zadirkivanja na temu: „Samo sam te čekala!“

Juli mi je zaista bio dugačak i slojevit, baš kakav i treba da bude. Kata je otišla sa prvim zracima avgustovskog sunca, a Petar došao na nekoliko dana.  Onda je on otišao, a došla nam je baba „Jajka“. Dnevni ritam je drugačiji i sad je onaj period kad sama odćutim vreme pred spavanje na tremu, kad je nebo moja ikona za večernju molitvu, i kada mi, lepo, dođe – da mrem od miline.

WP_20180803_19_06_28_Pro

Stolari

Deda Aksentije je bio stolar. Moj Otac stolar-tapetar (tapetar znači: kad bi napravio krevet ili fotelju, seo bi za mašinu Mirnu i sašio i mebl i jastuke i sve što ide uz to), rođeni brat je stolar, i jedna rođak Neša. Jablanovi su nekako okrenuti obradi drveta. Pamtim da je Otac pravio nameštaj i za nas, a ne samo mušterijama, kako to obično biva sa zanatlijama, i da je uvek sve farbao u „tamno mahagoni“. Ta boja mi se urezala u mozak i uvek sam je vezivala uz rukotvorine od drveta. Prvo sam to prihvatila kao nešto najnormalnije. Onda mi se najednom više nije sviđala, ali nisam imala u glavi neku drugu. Tragajući za tom „nekom novom prirodnom bojom za drvo“ pod u prvoj sobi koju smo Petar i ja renovirali, sada već davne 2001, ofarbali smo u plavo. Lepa neka plava, kao okean. Vremenom smo sređivali razne stanove i farbali svakojake drvene komade nameštaja, ja sve tragajući za „tom nekom bojom“, a Petar sve me podržavajući u tome traganju. U poslednjem beogradskom stanu veći deo nameštaja bio je od drveta ali u dve boje: svetloj i tamnoj. Sećam se, kada je Kata prvi put bila kod nas i osmotrila enterijer, stručno ga je ocenila oštrim okom šestogošišnjeg deteta iz stolarske kuće: „Tetka, ti baš imaš neki drvenkasti ukus.“
Nakon okeansko plave, zaljubih se u belu. Beli enterijer me je opčinio, i ta opčinjenost još uvek traje. Kada smo počeli da obnavljamo našu horgošku Kuću, odlučila sam da drvo farbamo bezbojnim lakom i da sve što može da ostane u prirodnoj boji, ostane, a sve što ne može – postane belo. Tako i bi: spavaća soba je bela od poda do plafona, restaurirani kredenac u trpezariji je beličast, vrata bela, kuhinja u boji drveta i tako redom… U međuvremenu sam iz beogradskog stana donela klupu i sto, koji su nam stajali na terasi i služili nas godinama, kao i gomilu drugih „drvenkastih“ stvari. Kada smo ih kupili, bili su mahagoni boje. Dobro, neka, mislila sam tada, nešto su mi baš „legli“ pa sam ih kupila, ali prvom prilikom kad ih budem farbala, postaće beli. Ta prilika je ovo leto, jer su se i oni preselili u Horgoš, kao i gomila drugih drvenih stvari. Jutros, sabajle, poranila Anica, i krenula da farba i sve me neke misli ophrvale, sva sam nešto plačljiva: pa detinjstvo, pa Majdanpek, pa Paraćin, pa baba Vida, pa Tata, pa deda… i kao rezultat – klupa i sto dobiše novo ruho: „tamno mahagoni“…
Ne sećam se ni ko je od nas dvoje, a ni kada, kupio tu farbu, samo znam da je za drvo, nekako najlepše da bude u prirodnoj boji, možda baš u ovoj.

21105645_216569695540400_2886638213898693581_n

Kuća obnovljena

Kuca2003

Kućo moja iz ljubavi graćena
I s ljubavlju obnovljena
U mislima decenijama posećivana
Sećanjima okićena
U snovima crtana
Kućo moja uspomena puna
Nebom ispunjenim dušama dragim
Zaklonjena
I istim nebom omeđena
Suzama ti prozore oprah
Ali poglede kroz njih sačuvah
Podove zamenih ali bat koraka ostavih
Da odjekuju u dugačkom hodniku
Kad se vratim sa puta dalekaFoto0298
Kućo moja žuta kao sunce
Sa mirisom bosiljka i tamjana
Sa mirisom starih šustikli iz kredenca belog
Sa mirisom slame sa bezbrižnih Božića snežnih
I komšijskih dunja na ormaru
Odzvanjaju pesme pod starim crepom gde se nataložila slama i perje golubova
Kao godine tvoga postojanja
Miriše pesak u bašti gde se šeta
Babina kecelja plava
Škripi kapija da radosno najavi goste
Da mi srce poraste i iskoči iz grudi
Da tebe Kućo moja zagrli
I u tebe prihvati sve koje volem
Kućo moja iz ljubavi obnovljena
Koja nisi građevina
Već kutija uspomena
Dom i (s)misao
Udah i izdah
Nadahnuće
Kućo moja koja dušu imaš
Koja ćutke pričaš i umeš da slušaš
Koja čuvaš uspomene davne
Iz tućine donete nade
Te u bašti posađene kradom
Kućo moja umeš da me prigrliš i utešiš
I sve moje ludosti razumeš
Sve reči nemušte il’ nespretno sročeneWP_20140731_009
Sve nemoći
Tuge neizrecive
Sve radosti nepokazane
Hvala ti što me iz nedara svojih ne puštaš
Što mi govoriš da je moje korenje u tom pesku
U toj ravnici zelenoj i nepreglednoj
Ti i ja smo srođene oduvek i zauvek
Pospi me peskom da ga u kosi ponesem
Poškropi me vodom iz Tise
Da mi u nozdrvama ostane
Biće mi dovoljno da preživim do sledećeg susreta

2018

Jovanjdan

Dugačak hodnik je bio prazan, bez ijednog komada nameštaja. Levo od ulaza bila su tri velika prozora, na podu ispod njih uvek gajbice i korpe sa sezonskim voćem, i pesak iz vinograda. Onaj beli, najfiniji. Miris jabuka, koje je baba Vida zvala „Cigančice“, ostao mi je zauvek u nozdrvama i danas kada čujem reč „jabuka“ pojavi se niotkuda. Nisam ih jela više od tri decenije. Ne znam ni da li još uvek postoje.
Mala soba u kojoj smo uvek spavali bila je na kraju tog dugačkog hodnika. Imala je dva prozora: istočni, koji je gledao „nadvorište“ i južni, koji je gledao „naulicu“. Ovaj drugi imao je bele šalukatre koje će moja Majka prilikom selidbe poneti za Paraćin iz nepoznatog razloga, a ja ih vratiti 35 godina kasnije s jasnim razlogom: da se namontiraju ponovo. Levo od vrata bila je braon kaljeva peć, pored nje, a ispod istočnog prozora jedan krevet, ispod drugog prozora drugi krevet, desno od vrat kredenac rezede boje i četvrtasti visoki sto sa donjom policom. Na stolu je stajao bokal sa vodom, prekriven šustiklom, i čaše, ako noću budemo žedni. Slična kompozicija stoji na frižideru u trpezariji dok ovo pišem. Ja sam spavala u krevetu ispod prozora doulice. Čelo nogu bila je velika ikona Sv. Trojstva: Otac, Sin i Sveti Duh, predstavljen kao golub. Pre nego ugase svetlo i završe svoje razgovore Majka i baba Vida, mogla sam da posmatram tu ogromnu sliku upečatljivih boja. Otac je imao dugu sedu bradu i dugu sedu kosu i ulivao mi je poverenje. Sin mi je bio takođe drag, ali sam Oca uvek nekakao više volela. Istu takvu ikonu ću kupiti mnogo godina kasnije u jednoj staretinarnici u Kanjiži, jedva je uglaviti u gepek i pričati sa njom na putu do Horgoša. Sita sam se isplakala tom prilikom i ne znam kako sam se uopšte dovezla do kuće. Ridala sam naglas, ispovedajući Ocu sa sedom kosom i bradom sve što mi je tada ležalo na duši…
U toj sobi bila je i mala ikona Sv. Nikole koju je baba Vida imala kao uspomenu na svoju porodicu i devojačku slavu. Sećam je se kao kroz maglu. Majka kaže da je tu bila i Sv. Lucija, koja je ostala kada su se baba Vida i deda Sava vratili iz izbeglištva u Srbiji (gle čuda, izbeglice su bili u Paraćinu, gde sam živela mnogo godina kasnije), a za to vreme u njihovoj kući bila je smeštena neka mađarska porodica, takođe izbeglice, pa je babi bilo žao da baci sliku svetiteljke, ma čije vere bila. Majka kaže i da je babi bilo mnogo žalije to što su joj Kuću prekrečili u zeleno, te ju je jedva vratila u belo. Ja se tih priča ne sećam. Sećam se ikone Sv. Jovana iz velike svečarske sobe. Sobe u kojoj se slavila krsna slava otkako je kuća napravljena, 1926. godine. Ta tanana figura sa isto tako tanušnim krstom bila mi je uvek lepa, ali i nekako previše krhka, pa mi nije delovala moćno kao onaj Otac. Moje predstave o Bogu dugo godina su se zasnivale na tim prvim ikonama koje sam kao dete gledala i upijala. Jedva sam ih zamenila nekim drugim predstavama, a kasnije spoznajama. Sećam se i tankih knjižica o duhovnom životu koje je baba-teka Judita iz Novog Kneževca dala mojoj Majci krajem 70-ih sa napomenom da se baš ne hvali istima naokolo. Čuvam ih kao najveće blago. Ne hvalim se istima ni dan-danas.
Daklem, Sv. Jovan se u ovoj Kući nije slavio više od 35 godina. Kad sam pravno postala vlasnica Kuće, prihvatila sam i slavu, jer je to bilo prvo šta mi je palo na pamet kad sam uzela ključ u ruku. Isto tako nisam mogla da dozvolim da se Sv. Jovan ne slavi u mom okruženju, a to je i Majkina devojačka slava i budi mi uspomene iz Pomoravlja, gde su moja tri ujaka slavila i imala drugačije ikone i drugačije običaje. Slavila sam u spomen svih onih koji su u ovoj Kući slavili i poštovali Sv. Jovana, u spomen svih mojih uspomena iz detinjstva, posebno mog Oca koji je ovu kuću voleo više nego ijednu drugu, šta ću shvatiti mnogo godina posle njegove smrti.
Ove godine (2018) sam prvi put u Horgošu na dan Sv. Jovana. Radosna i plačljiva, ganuta do dna svog bića, a opet poletna kao devojčica. Sa svojim sam ćerkama, koje su zaljubljene u ovu Kuću i njen duh, iako to od njih nikada ne bih očekivala niti ih opterećivala najintimnijim snovima, i Majkom, koja takođe nosi sećanje na baba Vidu koja se sad raduje što će svečarska soba da bude puna kao onomad, i što ćemo pominjati sve njih žive u Gospodu a naizgled mrtve. Stiže i kuma iz Beograda. Kao u onoj pesmi…
Sv. Jovane Krstitelju pomjani sve usnule u Gospodu, neka im oprosti sve, a nas žive ohrabri da znamo šta radimo. Amin!

media-share-0-02-05-45ec9ca7087f01b1d760d8aa908a28a50962fd206a4493a084c398e02e549b2c-286a8710-9ba2-437a-b877-fc279a8e3c85