Dan drugi – subota

„Ali smisao imaju ne samo stvaranje i uživanje; ako život uopšte ima smisla, onda svoj smisao mora imati i trpljenje. Ta patnja nekako spada u život, kao i sudbina i umiranje. Tek nevolja i smrt objedinjuju ljudski život u jedinstvenu celinu.“ V. Frankl

Budimo se bez sata oko 7.30, devojke uskaču u naš krevet i svi smo srećni. Hvatam trenutak i zahvalna sam do suza.

  • Pa uopšte nije nam loše na ovom prinudnom odmoru, kažem promenjenog glasa mazeći ih sve.
  • Nije, ali je lepše da smo u Horgošu, tamo imamo dvorište, mačke, komšijei baba Mara može da nam dođe uvek da jedemo zajedno … – nabraja Vasilisa a meni se plače. Ništa novo, mislim se, proći će… Samo da se ne zakačim za ovu misao, samo da se ne zakačim za tugu koja me strpljivo čeka iza svake tri tačke u mojoj glavi…

Radim vežbe, mrzi me, ali se nateram skoro svako jutro. Ponekad uspem i da uživam u tome, ponekad sam srećna kao dete kad ih završim, ponekad se osećam kao pobednik, ponekad kao poraženi dok ležim na strunjači i pravim se da sam u dvorištu, mom dvorištu… Kao dosta mlađa nisam dozvoljavala sebi da „nešto ne mogu jer me mrzi“, već bih uvek išla upravo u taj boj i izlazila kao moralni pobednik. To je „Rajkina škola“, govorili bi oni koji poznaju moju Majku. S godinama me taj ratnički naboj popušta. Da l’ je pamet il’ nešto drugo po sredi, ne znam, ali znam da sam sve ređe u okršajima sa samom sobom. Pravim nam kafu i organizujem da u radnoj sobi čitamo neko vreme, devojke bi da gledaju crtani, može i to danas na srpskom, sugeriše Rajka u meni. Razmišljam o trpljenju i o tome kako ono jeste sastavni deo života, kako ga ima u svakom segmentu istog, ovog malog, svakodnevnog, a kamoli u životu o kojem piše Frankl. Teško se nosim sa nasiljem u knjigama ili folmovima i uglavnom izbegavam da čitam i gledam nešto tako, ali se sada teram da čitam i budem pritom svesna svojih osećanja i da izbegavam slike koje mi se stvaraju posle svake pročitane rečenice. Zašto sam tako osetljiva?…

Nakon doručka stiže nam dostava od Vanje. Napakovala je za svakog ponešto, ganuta sam i radosna što ovde imamo tako divne ljude, što gradimo našu malu zajednicu, što nismo usamljeni. (Samo da ne mislim o Horgošu sada, kažem sebi i uzimam da sklonim veš). Dan je sunčan i idemo na krov da sredimo tavanski prostor u koji već nekoliko godina samo tovarimo. Za neupućene: svaka malteška zgrada ima ravan krov, koji ljudi leti rado koriste, naročito uveče, kao prostor za druženje (roštiljanje) i utočište od nepodnošljive temperature u stanovima, ali je i zimi lepo iskoristiti po koji sunčani sat, a tek kada ste u karantinu. Na većini takvih krovova ima i poneka odajica za odlaganje koječega. Ja sam od onih ljudi-hrčkova, kojima sve treba. „Ti si pritajena Mica-kutijica“, kaže mi Vanja kad joj pomenuh šta planiramo da uradimo danas. O, da, jesam, i sada ću baciti sve kutije koje nakupih i koje mi baš trebaju! Devojke prave piknik sa svojim medom na jedinom suvom kraju krova, miris vlage ne može ni sunce da nadvlada, pričamo o deset kišnih dana u nizu nedavno i kako smo strahovali da će se celo ostrvo ubuđati. Pakujemo vlažne kutije jednu na drugu i spremamo ih za rashod. Barem se đubre sortira, pa čovek ima utisak da radi nešto korisno, čak i u ovako nebitnim radnjama. Odvajamo stvari za proslediti dalje, teglice i flašice idu ovaj put definitivno u kontejner. Gledam kofere kako čuče pod najlonom i ne dam mislima da se povežu sa njima, srce mi, čini mi se, krvari… Ništa nam se nije ubuđalo, konstatujemo sa olakšanjem i silazimo u stan na ručak. Divno je što imamo taj krov, skrećem misli na drugu stranu. Petar pravi malu gozbu, posle koje ne mogu nimalo da prilegnem, već moram na čas, ali zaključujem kako je neophodno da makar na ove dve sedmice uvedemo obaveznu zajedničku siestu od 15.30 do 17. Posle časa pomažemo devojkama u učenju vožnje rolera, koje na sreću ne traje dugo, jer je bolno za leđa, ali i njih dve uglavnom govore: „Pusti, sama ću“, i kikoću se sve vreme, pa čitav kurs prolazi brzo. Brzo prolaze i večernji sati, ali se ne zanosim da likujem, već sam budna i prisebna. Tražim zlatnu sredinu, tako lako i tako teško dostignutu. Ne bih da me spopadnu misli, samo me čuvaj od misli, Bože dragi, ponavljam… Posle uspavljivanja devojaka, gledamo film uz pivo, vino i tvrdi sir, šta nismo radili zilion godina. Nije loš ovaj karantninski vikend…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *