Dan četvrti – ponedeljak

“Način na koji čovek prihvata svoju neumitnu sudbinu i sve patnje koje ona sobom donosi, način na koji nosi svoj krst pruža mu mnoge mogućnosti, pa i u najtežim okolnostima i do njegovog poslednjeg daha: da svom životu da dublji smisao.”

Ponedeljak mi je obično bez časova, jer sam subotom i nedeljom uglavnom van kuće, pa gledam da barem tog dana malo odmorim i ne mislim puno o poslu. Da šetam pored mora, popijem kafu i prozborim koju sa nekim dragim, odem do Valete. Ovog ponedeljka sređujem tekstove za blog, gledam šta sve možemo da postavimo na sajt SOKCa, čitam. Petar počinje sa restauracijom prelepe biblioteke koju smo kupili prošle godine, ali nikako da dođe na red. Evo prilike i za to, hvala Ti, Bože! Sklonivši je iz hodnika, otvara se prostor za novo raspremanje stvari, prebacivanje, presipanje…

Javila nam se nova volonterka za Školu, baš me je obradovala. Čujem se sa Komšinicom Olgicom i smejemo se do suza; kad završimo razgovor malo isplačem slike Kuće iz očiju… Devojke su do 13.00 u onlajn školi i uglavnom se snalaze same. Posle toga malo vežbaju da voze rolere, mi pomažemo, idemo svi na krov, igraju se, Petar kuva, ja usisavam i ribam pod, vadim jedan veš iz mašine i stavljam drugi, ručamo, kratak odmor, njih troje gledaju neki film o “zmajOvima”, ja čitam, posle toga večera, kupanje, čitanje priče, spavanje, laku noć…

Već smo ušli u neki ritam, vreme nam i dalje brzo teče, misli napadaju podjednakim intezitetom i po ustaljenom rasporedu: da li ćemo ići u Hogs u decembru, možda konačno u Sloveniju, šta ako ostanemo ovde (na ovu pomisao skuplja mi se želudac), Škola srpskog jezika i njen dalji tok, finansije za Školu, dalje aktivnosti SOKCa, milion sitnica koje treba uraditi a nisu do spiska ni dospele… Sve u svemu, jedan prilično njanjav dan…

Kad malo dublje razmislim, svo četvoro smo dobro. Fali nam da izađemo, da se prošetamo, da sretnemo ljude, da živimo kako smo navikli. Čudno je to kako čovek ume da se stisne, ume da istrpi ako ima cilj. Naš cilj je da ostanemo dobro do 23. novembra, da se odmorimo, uradimo dosta stvari sa spiska, da ne pokleknemo situaciji, da održimo svesnost i da se ne izgubimo u kuknjavi nad sudbinom, šta je, opet, u ovakvim situacijama vrlo lako moguće, barem meni. Biti pozitvan nije samo floskula i što je najgore, nije u prirodi čoveka, rekla bih. To se uči, to se, jednostavno, bira, a nije nimalo lako. Lakše je, nekako biti loše volje i mračan nego vedriti stalno. Negde pročitah da je najjednostavnije videti stvari i okolnosti onakve kakve su i pretočiti ih u reči, ali dodati svemu tome nove boje i drugačiji karakter – e, za to se treba malo (više) potruditi. U redu, prihvatam i dodajem “malo boooje” uključujući za početak radio “Boem”!

Dan treći – nedelja

“Dokazali su da istinsko trpljenje znači unutrašnje ostvarenje. Duhovna sloboda, koja se čoveku ne može oduzeti, pruža mu do poslednjeg daha mogućnost da osmisli svoj život.”

Iako možemo da spavamo dugo, budimo se svi rano. Dogovaramo se šta ćemo raditi tog dana. Nedelja je, praznik, nećemo preterivati. Posle podneva možemo srediti sobu za igranje, skloniti cipele, zameniti letnju za zimsku garderobu u velikom ormanu, pogledati zajedno neki film, nabrajam. Nisam baš zdušno podržana, ali se pravim da to ne primećujem. Ova tehnika mi poslednjih godina često pomaže da se ne potresam bez preke potrebe. Pa ne moram baš sve da vidim i čujem, je l’ de?

  • Zašto moramo celu kuću da sredimo?! – pita Kira protestvujući.

Sređujemo samo njihovu sobu za igranje. Ovaj put bez ljutnje zbog hrpe kockica, olovaka, figurica i koječega na sve strane. Vremena imamo na pretek. Po ko zna koji put pravimo spisak novih pravila oko sređivanja te sobe. Devojke prelaze na pravljenje Ježeve kućice, mi se povlačimo da pijemo kafu, ručak imamo od juče. Sati prolaze relativno uobičajeno, dan se izmiče, boravimo opet malo na krovu, upijamo sunce, telefoniramo sa Majkama, dragim ljudima, ne mislimo na današnju svadbu koju propuštamo, nećemo danas o teškim temama. Osećam bol u leđima, kičma reaguje na slabo kretanje, vežbe treba raditi i popodne, kažem sebi odrešito, šta bih dala da sada napravim jedan đir po kraju, a tek pored mora…

Radi se domaći za maltešku školu, zatim se vežba srpska latinica, večera je u toku, kupanje, čitanje priče, onlajn nastava počinje ujutru u 8.45, laku noć. Ode i treći dan.

Čini mi se da ne umem sa nedeljama koje ne počnu Liturgijom…

Dan drugi – subota

„Ali smisao imaju ne samo stvaranje i uživanje; ako život uopšte ima smisla, onda svoj smisao mora imati i trpljenje. Ta patnja nekako spada u život, kao i sudbina i umiranje. Tek nevolja i smrt objedinjuju ljudski život u jedinstvenu celinu.“ V. Frankl

Budimo se bez sata oko 7.30, devojke uskaču u naš krevet i svi smo srećni. Hvatam trenutak i zahvalna sam do suza.

  • Pa uopšte nije nam loše na ovom prinudnom odmoru, kažem promenjenog glasa mazeći ih sve.
  • Nije, ali je lepše da smo u Horgošu, tamo imamo dvorište, mačke, komšijei baba Mara može da nam dođe uvek da jedemo zajedno … – nabraja Vasilisa a meni se plače. Ništa novo, mislim se, proći će… Samo da se ne zakačim za ovu misao, samo da se ne zakačim za tugu koja me strpljivo čeka iza svake tri tačke u mojoj glavi…

Radim vežbe, mrzi me, ali se nateram skoro svako jutro. Ponekad uspem i da uživam u tome, ponekad sam srećna kao dete kad ih završim, ponekad se osećam kao pobednik, ponekad kao poraženi dok ležim na strunjači i pravim se da sam u dvorištu, mom dvorištu… Kao dosta mlađa nisam dozvoljavala sebi da „nešto ne mogu jer me mrzi“, već bih uvek išla upravo u taj boj i izlazila kao moralni pobednik. To je „Rajkina škola“, govorili bi oni koji poznaju moju Majku. S godinama me taj ratnički naboj popušta. Da l’ je pamet il’ nešto drugo po sredi, ne znam, ali znam da sam sve ređe u okršajima sa samom sobom. Pravim nam kafu i organizujem da u radnoj sobi čitamo neko vreme, devojke bi da gledaju crtani, može i to danas na srpskom, sugeriše Rajka u meni. Razmišljam o trpljenju i o tome kako ono jeste sastavni deo života, kako ga ima u svakom segmentu istog, ovog malog, svakodnevnog, a kamoli u životu o kojem piše Frankl. Teško se nosim sa nasiljem u knjigama ili folmovima i uglavnom izbegavam da čitam i gledam nešto tako, ali se sada teram da čitam i budem pritom svesna svojih osećanja i da izbegavam slike koje mi se stvaraju posle svake pročitane rečenice. Zašto sam tako osetljiva?…

Nakon doručka stiže nam dostava od Vanje. Napakovala je za svakog ponešto, ganuta sam i radosna što ovde imamo tako divne ljude, što gradimo našu malu zajednicu, što nismo usamljeni. (Samo da ne mislim o Horgošu sada, kažem sebi i uzimam da sklonim veš). Dan je sunčan i idemo na krov da sredimo tavanski prostor u koji već nekoliko godina samo tovarimo. Za neupućene: svaka malteška zgrada ima ravan krov, koji ljudi leti rado koriste, naročito uveče, kao prostor za druženje (roštiljanje) i utočište od nepodnošljive temperature u stanovima, ali je i zimi lepo iskoristiti po koji sunčani sat, a tek kada ste u karantinu. Na većini takvih krovova ima i poneka odajica za odlaganje koječega. Ja sam od onih ljudi-hrčkova, kojima sve treba. „Ti si pritajena Mica-kutijica“, kaže mi Vanja kad joj pomenuh šta planiramo da uradimo danas. O, da, jesam, i sada ću baciti sve kutije koje nakupih i koje mi baš trebaju! Devojke prave piknik sa svojim medom na jedinom suvom kraju krova, miris vlage ne može ni sunce da nadvlada, pričamo o deset kišnih dana u nizu nedavno i kako smo strahovali da će se celo ostrvo ubuđati. Pakujemo vlažne kutije jednu na drugu i spremamo ih za rashod. Barem se đubre sortira, pa čovek ima utisak da radi nešto korisno, čak i u ovako nebitnim radnjama. Odvajamo stvari za proslediti dalje, teglice i flašice idu ovaj put definitivno u kontejner. Gledam kofere kako čuče pod najlonom i ne dam mislima da se povežu sa njima, srce mi, čini mi se, krvari… Ništa nam se nije ubuđalo, konstatujemo sa olakšanjem i silazimo u stan na ručak. Divno je što imamo taj krov, skrećem misli na drugu stranu. Petar pravi malu gozbu, posle koje ne mogu nimalo da prilegnem, već moram na čas, ali zaključujem kako je neophodno da makar na ove dve sedmice uvedemo obaveznu zajedničku siestu od 15.30 do 17. Posle časa pomažemo devojkama u učenju vožnje rolera, koje na sreću ne traje dugo, jer je bolno za leđa, ali i njih dve uglavnom govore: „Pusti, sama ću“, i kikoću se sve vreme, pa čitav kurs prolazi brzo. Brzo prolaze i večernji sati, ali se ne zanosim da likujem, već sam budna i prisebna. Tražim zlatnu sredinu, tako lako i tako teško dostignutu. Ne bih da me spopadnu misli, samo me čuvaj od misli, Bože dragi, ponavljam… Posle uspavljivanja devojaka, gledamo film uz pivo, vino i tvrdi sir, šta nismo radili zilion godina. Nije loš ovaj karantninski vikend…

Dan prvi – petak

„Čovek može očuvati delić duhovne slobode i slobodnog stava prema okolini, čak i u tako strašnim uslovima fizičkog i psihičkog pritiska.“ V. Frankl

Petar je sinoć teatralno isključio budilnik uz komentar da je sutra prvi dan u poslednja dva meseca kako ne mora da ustane sabajle. Otkako je krenula Škola srpskog jezika i moj angažman u njoj, nemamo nijedan dan kada prepodne možemo da ostanemo kod kuće, jer je Škola subotom, a nedeljom ionako oduvek idemo u crkvu, tako da se svo četvoro navikavamo na to. Ja moram sutra da poranim, jer imam jedan čas, kažem i radujem se što je to tako, jer ne bih da se mnogo opuštam, a devojčice imaju onlajn školu. Ergo, ustajemo do 8 svakako.

Sutradan se budim prva, mnogo pre 8 i pripremam se za dan, kao da je sve normalno. Pošto sam našla zamenu za Školu u subotu, Dijani predala da umesi kolač za prvu slavu SOKCa, dok će kuma Olivera ionako nositi žito po prvobitnom planu, za danas su mi ostali samo moji privatni časovi i da napravim spisak šta sve da uradim(o) na ovom prinudnom odmoru. Prvi put smo, otkako su se devojke rodile, zajedno na duže vreme, i to na Malti, a da Petar pritom ne mora na posao. Kad odemo u Horgoš, nikada to ne traje tako dugo i nismo prinuđeni da sedimo samo u kući, mada bismo neki to rado činili. Karantin na Malti znači upravo to: nema mrdanja, proveravaju i debelo naplaćuju neposlušnost, pardon, nesavesnost. Dobro, prilagodićemo se. Pravim poduži spisak i radujem se što ću moći da uradim gomilu stvari, koju ne znam kada bih uradila da je sve normalno i uobičajeno. Uvrnuto je to, znam, ali je tako. Uvrnuto je sve na temu ove pošasti i mnogo toga mi je nejasno, ali svoje misli usmeravam na druge, mnogo lepše stvari. Setih se neke izreke: „Kad ti život ponudi limun, ti napravi limunadu“, te sedoh da pripremim sve šta mi treba za ovo dvonedeljno ispijanje limunade:

  • Pisati svakodnevno dnevnik
  • Prebaciti fotografije sa telefona na laptop (poslednji put je to urađeno 2018.)
  • Vežbati gimnastiku i popodne
  • Srediti mejlove
  • Presaditi onu biljku
  • Pretresti sve ormane i cipelarnik
  • Očistiti sve sobe detaljno, sve ormane, sve police, garnišle, lustere
  • Srediti tavan
  • Devojke da nauče da voze rolere (stoje u ormanu skoro 18 meseci)
  • Pogledati seriju „Vere i zavere“ (konačno na miru, sve epizode)
  • Spremiti nastavu za sledeću subotu, naći zamenu
  • Srediti izveštaj o prvih mesec dana rada Škole i poslati
  • Pročitati letos kupljene knjige
  • Mađarski vežbati češće
  • Raditi malo na sajtu SOKCa (Andra prevodi tekstove)
  • Pregledati napisane ali neobjavnjene tekstove za blog i objaviti ih (zadnji objavljen pre pola godine)
  • Presložiti fijoke (sve redom)
  • Restauracija biblioteke
  • Restauracija kumove komode
  • Oprati školske rančeve i sve patike
  • Pregledati cipele i garderobu i odvojiti šta je za rashod
  • Oprati sve prozore, zavese, tepihčiće, podloge…

Spisak je podugačak, šta je i razumljivo, ali me raduje činjenica da ne moram sve sama, da ćemo nas dvoje dosta toga uraditi zajedno. Za početak se dogovaramo da svako jutro uz kafu čitamo sat vremena. Sebi biram najpre Viktora Frankla „Zašto se niste ubili“, a Petru dajem „Osvešćenu porodicu“ dr Šafali, koje nas čekaju već neko vreme. (Sa dr. Šafali smo se družili slušajući njena predavanja na jutjubu i oduševljeni smo onim šta smo čuli, te je najtoplije preporučujemo.) Oko podneva nam stiže isporuka slavskog koljiva i dela slavskog kolača, kojima se svi radujemo a Sv. kraljicu Jelenu Anžujsku molimo da se moli za sve nas koji smo povezani njenim imenom. Onlajn nastava protiče odlično, Petar se angažovao, ja imam tri časa danas, hvala Bogu, ručak smo u međuvremenu napravili, devojke se igraju same, pišu posle domaći, čujem se sa majkom, dopisujem se sa koleginicama glede sutrašnje nastave, radujem se novom volonteru, čujem se sa referentkinjom na našoj prvoj onlajn konfereciji koja će se održati sledeće srede i mislim se kako bi sve to bilo mnogo strašnije da je žena došla na Maltu a ja zaglavila karantin…

Devojke zaspivaju opet u našem krevetu, molimo se svi zajedno i nabrajamo šta je tog dana bilo lepo, a šta manje lepo. „Prođe prvi dan“, kažem u poluglasu i isključujem budilnik.

Nulti dan – četvrtak

“Pišući knjigu, u ime verodostojnosti sam savladao svoju odvratnost prema svakom egzibicionizmu.”

Ima dva dana otkako sam pročitala mejl iz malteške škole u kojem se pominje da se sumnja na nekog zaraženog korona virusom u školi, ali da će nas obavestiti blagovremeno o svemu. Jutros mi taj mejl ne izlazi iz glave, kao ni činjenica koliko toga imam da obavim i kako mi baš samo još fali da se zarazimo mi, ili neko od nama bliskih. Četvrtak je pre podne. Odvela sam devojke u školu iako je lilo kao iz kabla i one se bunile kako ne žele da pokisnu. I sama sam loše volje kad vidim ovoliko vode na ulicama, kojima bi čovek lakše prošao čamcem nego kolima i samo mislim na gumene čizme, koje ostavismo u Horgošu, iako smo mogli još malo da ih nosimo, a nove ne stigosmo da nabavimo. Nije da nisam pokušala, nego nije bilo broja za sve četiri nožice, a da kupim za dve, pa tragam za druge dve neki drugi dan, ne ide. Od jutros sam imala čas mađarskog, završila pripremu časova za srpsku školu i radosno spakovala sve papire, plastelin, suvo lišće, kamenčiće i ostale rekvizite od kojih ćemo praviti Ježevu kućicu. Suboti se neizmerno radujemo i deca i ja, a znam da je tako u svim kućama gde imamo naše đake. „Kućico moja, najlepši raju“, vrti mi se po glavi i neka tuga mi se poče peti uz leđa sa namerom da zasedne na ramena mi, te ustadoh da oribam pod. Za vikend neću stići, jer mi je subota radna, od 8.30 do 16.00, a posle toga sam isuviše umorna da bih još i stan sređivala, a u nedelju je venčanje dragih nam ljudi, te ćemo čitav dan biti u posebnom raspoloženju. Misao o kafani mi malo razvedri čelo, ali i sunce koje se odnekud izmigoljilo i polako sušilo kamen svuda oko nas; žuti kamen, koji je i previše vode popio ovog novembra. Misli o sunčanom danu mi prekide zvonjava telefona. Uporno zoni. Ne volim kada me pre podne zovu na „običan telefon“, uvek se štrecnem da je škola. Mislim se da se ne javim i da završim ribanje hodnika, pa posle proverim ko je, ali je zvonjava uporna. Idem do telefona i vidim fiksni broj škole. Jeza mi skliznu niz kičmu i zari se u stopala. Očekujem da me pitaju da li sam Vasilisina ili Kirina mama, ali ženski glas sa druge strane samo suvo kaže:

  • U odeljenju vaše dece imamo pozitivan kovid slučaj, dođite po decu. Uskoro će vas zvati neko iz službe za javno zdravlje i uputiti u sve u vezi sa karantinom. Odmah dođite po decu, hvala.

Nisam stigla ništa da pitam, setih se svoje slutnje od jutros, neraspoloženja i devojčica i sebe, potopa na ulicama. Pa nisu ni morale u školu po onom kijametu jutros, mislim se. No, sada je bilo sunčano i toplo, pa barem ne moram da nosim kabanice i kišobrane, tešim se. Bosa uskačem u baletanke i vozim smireno do kamiončića sa voćem, gde kupujem poveću zalihu voća i povrća. Javljam Petru šta se dešava, predlažem da svrati u neki supermarket po još hrane i da očekuje poziv. Olakšavajuća okolnost je i to što imamo radnju dva ulaza od nas i što ćemo moći nekoga da zamolimo da nam donese namirnice ako zafale. Deo mene mi zamera što mislim najpre o hrani, ali je to neminovno. Iz razgovora sa Bogom znam da je On uvek tu i da nam baš ništa neće nedostajati, barem ne potpuno. “O, soje maloverni”, ponavljam ne znajući da li sam dobro zapamtila citat.

Stojim ispred škole već neko vreme i pitam se u kakvom raspoloženju će izaći devojke. Ja sam dobro. Staložena sam, ne dam mislima da vladaju. “Misli su kao majmuni”, sećam se neke rečenice iz jedne knjige. Ima tu još roditelja, prepoznajem ih, jer se viđamo svaki dan. Čitam im blagu paniku na licu. Otkako traje ova pošast, svakojakih priča sa lica sam se načitala upravo čekajući devojke što ispred škole, što da izađu sa raznih aktivnosti. Skoro da sam se navikla na takva čitanja-čekanja… Mislim se i šta rade oni roditelji koji su sada na poslu u kacelariji i koji ne mogu tako brzo po dete. Sunce mi greje glavu i leđa, lepo mi je i toplo. Pokušavam da uhvatim tu frekvenciju i biram da sam srećna ovog trenutka. Molim se ponavljajući svaku reč lagano i sa smeškom, žmurim. Kažem Bogu da Mu potpuno verujem i da On zna zašto nas sklanja sa ulica (i) ovaj put. „Kućico moja, najmiliji raju“ Ježurkine reči prošaraju mi molitvu… Devojke izlaze, nose pune rančeve knjiga, čela su im vedra. Lakne mi u sekundi.

  • Pomagaj, teško je, kaže Kira i predaje mi ranac.

U trenutku shvatam da su ponele sve knjige, koje inače stoje u školi i da ćemo imati onlajn nastavu. Pa dobro, šta se sad može, kaže neka Ja u meni i čudim joj se kako je pomirljiva. Stižemo kući a usput saznajem da je učiteljica, koja je bila na zameni u ponedeljak dobila koronu i da se virus ne bi širio po školi, svi moramo da sedimo kod kuće dve sedmice. Uh, 14 dana u kući mi se uopšte ne sviđa, propuštam dve subote Škole srpskog jezika, dve kafane sa dragim ljudima, dve Liturgije, sutrašnju slavu naše organizacije, i to prvu slavu… Prestajem da nabrajam i kažem sebi da ću ovaj put sve te dane iskoristiti pametno tako što ću pisati dnevnik. Neka devojkama ostane kao podsetnik, jer Bog samo zna u kakvim će se situacijama u životu naći. Da, još one davne 1999. sam htela da pišem dnevnik za vreme bombardovanja, pa nisam, a onda sam isto to propustila i za „koronsko leto“, kako smo nazvali naše prvo leto provedeno na Malti a ne u Horgošu od 2017. godine, no, ovaj put neću propustiti tu šansu. Pokajala sam se više puta što u obe pomenute situacije to nisam uradila, iako dnevnik vodim od svoje 12. godine, doduše ne baš preterano redovno, ali se neka nit može uhvatiti. Šta bi bio smisao pisanja ovog dnevnika, samu sebe pitam. Nada, ohrabrenje, inspiracija drugima, ne samo mojim ćerkama, kojima posvećujem svaku naspisanu reč inače. Pitanje o tome da li je to smisleno me ne dotiče, jer je smisleno samo ono šta sama okarakterišem kao takvo, šta sama osetim da život očekuje od mene. Upravo to prepoznajem kasnije u knjizi koja me uvodi u duboka razmišljanja o situacijama koje nam se dešavaju.

Stižemo kući, radimo uobičajene stvari, ručamo, one se igraju, ja držim čas koji je po rasporedu četvrtkom u 15.30 i danas sam posebno zahvalna što imam ovakav posao, što mi je Gospod omogućio da mogu da radim od kuće otkako sam prestala sa klasičnim radnim vremenom od 8 do 4. Ugovaram zamenu za moje časove u subotu, učiteljica Verica „uskače“, pada mi kamen sa srca ali ne i žal za susretom sa onim divnim sjackavim okicama, posle kojeg se osećam kao da letim. Sutra je i prva slava naše organizacije, tako da sam htela da umesim kolač i sa Dijanom i Oliverom odem u crkvu a posle toga da se podružimo na nekoj lepoj osunčanoj terasi i uživamo u najvećem bogatstvu ovog ostrva: suncu. Mešenje kolača predajem Dijani, Olivera je ionako htela da skuva žito, otac Risto će ih čekati u crkvi u podne, mi ćemo se pomoliti kod kuće, Marina radi. Ceo Odbor će ipak biti na okupu a Sv. Jelena Anžujska nad nama.

Petar stiže sa namirnicama, raspoređujemo ih kao i svaki put posle nabavke, planiramo večeru, pričamo o tome šta sve treba da se uradi u narednih 13 dana, komentarišemo šta propuštamo. Osećnja su pomešana…

  • Trebalo je da idem u Amsterdam sledeće sedmice i propustiću taj sajam prvi put u poslednjih 11 godina, ali neka, Bog me je sigurno sačuvao od nečega – kaže razumno.

Nekako sam spokojna i srećna što oboje mislimo isto, što nema tenzije, što devojke zaspivaju u našem krevetu grleći nas i što će im takvi zagrljaji biti snaga u svim samotnim i teškim trenucima, kojima je neminovno protkan svaki život, ma kako bio „srećan“.

Evro(tele)vizija

U našoj kući televizija se ne gleda od 2012. godine. Tada smo izneli stari televizor iz stana i nikada nismo kupili novi. Ako bi nas neka emisija, serija ili film zanimali, potražili bismo smo ih na internetu. Odlučili smo da tako bude i kada smo dobili bliznakinje. Živimo u iznajmljenom, nameštenom stanu, u kojem postoji televizor, a služi nam da na njega prebacimo neki dugometražni crtani film, ili nešto naše. Devojčice uživaju u kompletnom ugođaju sa kokicama i neizbežnim ćebencetom, držeći nečiju ruku za svaki slučaj. Uživamo i mi.

Evroviziju ne pratimo. Nema nekog posebnog razloga. Jednostavno nas ne zanima. Ni ove godine nismo nešto obraćali pažnju dok naše šestogodišnje ćerke nisu došle iz škole pevajući nešto šta nije dečija pesmica.

  • Mama, to je Dest’ni! I mi svi u školi želimo da ona pobedi za vikend!

Odem na net, preslušam, pitam usput i evrovizijskog eksperta Tanića šta misli o dotičnoj (i pokajah se kad mi stiže odgovor 😊), ali preslušah i još ponekog predstavnika/cu i zaključih da mi je francuska pesma najsimpatičnija. Onda malo istražih o njoj i VOILA! Eto teme o očuvanju identiteta, jeziku, životu izvan matice (jer sam ubeđena da ako čovek ne zna ko je i šta je, ako ne prihvata i ne poznaje kulturu odakle potiče i ako je, na kraju krajeva, ne voli i ne poštuje, ne može ni prihvatiti a ni voleti tuđu. Posebno ako živi u rasejanju i svakodnevno se sreće sa mnogobrojinim drugima i drugačijima. To se sve ponese iz porodice, nema sumnje.) Eto prilike da unesemo smisao u temu Evrovizija, poradovah se naivno, dečije.

  • Devojke, da li vi znate da i Srbija ima svoje predstavnice na Evroviziji?
  • Znamo, ali mi želimo da pobedi Malta! – dobih precizan odgovor. No, ne odustajem:
  • To je lepo. Nego, znate li da je predstavnica Francuske po ocu Srpkinja, koja je odrasla u Franciskoj, kao što vi sad rastete na Malti, i da predstavlja tu zemlju…
  • Mama, to sad nema veze, mi hoćemo da pobedi Malta.
  • A da li neko u vašem odeljenju želi da pobedi zemlja iz koje on dolazi?
  • Gejbrijel! On je i plesao kad je učiteljica pustila njegovu pesmu, ali svi mi ipak hoćemo da pobedi Malta!

Tu ja odustanem od daljih objašnjavanja, čestitam u sebi Gejbrijelu na stavu i pomislih kako nije trenutak za dalju priču. Videh da je učiteljica na fejsbuk postavila kratak klip kako celo odeljenje gleda predstavnike svih zemalja iz kojih dolaze učenici, a ima ih barem 6, plus Malta. Pomislih kako je to lepo, ali mi se i dalje ne sviđa ideja da u školi uče o Evroviziji, ali šta sad… Na svu sreću nisu znale koje veče je finale, inače bismo morali da pratimo kako znamo i umemo. U nedelju se probudismo zorom i prva misao mi je bila sinoćni šou, koji nisam gledala, ali podsvest radi punom parom. Kažem Petru da pogleda ko je pobedio dok budim devojke pesmom „one Dest’ni“.

Vaska ustaje i pleše, zna i neke korake. Kira sanjivo pita ko je pobedio.

  • Gejbrijelova pesma – kažem kratko i ravnodušno, a Kira udari u plač.

Neutešno je plakala neko vreme, ne dajući nikome da je grli. Jedva je umirismo. Tatko je već počeo da piše mejl učiteljici, sve sevajući očima. Ja bejah malo pribranija, te sam sat vremena pričala kako je to samo takmičenje i kako je ipak najvažnije učestovati, kako ga ima i sledeće godine, kako je tu bilo oduvek diiiiivnih nastupa i krenem da puštam ono malo pesama za koje znam da su bile ikada prezentovane. Setih se Molitve, Laneta, one simpatične Nemice, Tota Kutunja sam prećutala. Gledale su sa interesovanjem. To je zbog ovog ostrva, pomislih, zarazno je sve to sa Evrovizijom… Još ćemo se mi ćerati…

  • Da znate da se svima sviđa ona srpska pesma koju ti i tata ne volite – rekoše nam kada smo već krenuli, a da se nas dvoje ni jednom rečju nismo izjasnili o „njima trima“.

Na putu do crkve Kira je napravila poruku za Dest’ni, pritom se dobrano ižvrljala tamnim flomasterom po nogama i belim helankama: „Dear Destiny, I am very sad that you did not win. Good luck next time! From Kiki and Titi. Love you, Destini!

Tako padoše prve suze u našoj porodici zbog Evrovizije, a mi ni televiziju ne gledamo. Što bi kaz’li: nit luk jeli, nit luk mirisali. Nema bega od televizije dokle god živimo u istom prostoru sa drugima i drugačijima. I to je dobro. To treba prihvatiti i nastaviti pričati, pričati, pričati…

Maj, 2021.

Spektar života

Ta žuta nada

I iščekivanje narandžasto

Koje iz dana u dan

Zri u crveno il’ purpurno

Te tamne modro-ljubičaste slutnje

Ta sećanja plavičasta i zelenkasta

Ta seta prigušene roze

Ili u boji kajsije nežne

Ti teški sivo obojeni dani

I časi

A kad već pomisliš

Da se život gasi

Bljesne iz Nebesa

Ognjena munja

U svakoj od tih boja

U kojoj makar i kap

Od njenog sjaja beše

Rasplamsa i ozari

I svu tamu

Vetrovi već razneše

Marta 2021.

Kuća

Stiže me tuga na sred kuhinje u neočekivani sat, i u trenutku usahnuh kao otpala maslina na kamenu.

„Ide mi se Kući“, kažem Petru suznih očiju, drhtavog i jedva čujnog glasa, kao da sam već otišla.

Ćutke me uzima za ruku i vodi u dečiju sobu. Njih dve sede na donjem krevetu i listaju neku veliku knjigu kikoćući se.

„Evo, doveo sam te kući“, kaže puštajući mi ruku tek kad sam sela na stoličicu pored ograde kreveta na sprat.

Gurnem glavu u njihove isprepletene kose i udišem miris Kuće žmureći.

„Gde je vaša kuća?“ pitam tiho ne želeći da prekinem igru.

Kira se malko okrenu, pomazi me nežno levom rukom po glavi i reče jednostavno:

„Ti si naša kuća“.

Novembar, 2020.

“Mama in the Garden of Hojgoš”

Daljine i mirisi

Znate onaj momenat kada vas neki miris u deliću sekunde vrati na neko mesto, u neko davno vreme, drag događaj, pa se raznežite i razgalite kao nikad?

Nedavno zamenim debeli pokrivač na našem krevetu tanjim koji smo u februaru doneli iz Beograda, a kojeg je, sticajem okolnosti, oprala Petrova majka u svojoj mašini, a mi ga tako „friškog“ preuzeli i doneli u koferu. Dve noći mi u sobi sve miriše na “Bohor” i dorćolski jednosoban stan u kojem provedemo noć ili dve kad stignemo sa Malte, ili kad krenemo nazad, i to podelim sa Petrom, onako uzgred. On kaže da baš svašta pamtim i da ga ne čudi jer se sećam i najranijeg detinjstva. (I Majka se često iznenadi kad joj ispričam čega se sve sećam iz stana u Majdanpeku, u kojem smo živeli do moje pete godine). Dobro, to sam ja… takva…

Prošle noći se Kira probudila i htela je da neko bude „pojed nje“. Prenela sam je u naš krevet, kako bismo je oboje grlili i ušuškavali. Kad je jutros otvorila oči prvo što je rekla bilo je:

  • Ja mnogo hoću da idem kod baba Nate. Sve mijiše na njen stan.

O mirisu štala, koji me rasplače skoro svake večeri kad izađem na terasu, neću ništa da kažem. Niti o zelenom žitu u ravnici… Samo ću se pomoliti…

Maj, 2020.

Krila radosti

Prolog: Petogodišnje bliznakinje Vasilisa i Kira žive na prelepom ostrvu na Mediteranu, ali svako leto provode u jednom malom selu na severu Srbije, u zelenoj ravnici, nadomak reke Tise. U prostranom dvorištu, koje je pripadalo njihovoj čukunbabi, pored starinske Kuće, u krošnji zova i duda, imaju svoju Kućicu pod drvetom sa krovnim prozorom u kojoj provode vreme. Tu i spavaju obasjane mesečinom i sjajem zvezda, a preko dana se igraju sa insektima i raznim životinjama ili drugom decom. Živeći tako sa prirodom uče kroz igru o životu, ljudima, životinjama, svetu uopšte.

Jedne božanstvene letnje večeri, dok su zrikavci u bašti imali svoj koncert a noćna frajla mirisom podržavala čaroliju njihove muzike, Vasilisa i Kira oslikavale velika su platnena krila. Devojčice su htele da vide kako je to imati krila leptira i zamolile su mamu da im ih napravi. Tako su od belog platna nastala četiri velika krila, koja su bila spojena tankom drvenom letvicom i kanapom privezana za ramena, kako bi devojčice mogle da mašu njima oponašajući leptire.

  • Završićete to sutra, vreme je za spavanje – reče tata penjući se u Kućicu na drvetu.
  • Gotove smo! – uzviknuše devojčice uglas.

Posle večernje toalete u Kući, vratile su se u svoju Kućicu na drvetu i legle u krevet koji se nalazio tačno ispod krovnog prozora. Nebo je bilo posuto zvezdama koje su sijale poput dragog kamenja. Svaka je imala svoju boju, veličinu i drugačiji oblik. Svaka je bila posebna i divna, kao što je baš svako dete i svaki čovek svoj i jedinstven.

  • Seko, šta ćemo da čitamo? – upita Kira.
  • Možda onu knjigu o leptirima. Ceo dan smo sa tatom pričale o njima, ali hajde da još jednom pročitamo onu divnu priču…

Kira je ustala da sa police doda pomenutu knjigu, ali ju je omeo neki potpuno novi zvuk spolja. Otvorila je vrata i provirila u krošnju drveta, odakle je zvuk dolazio.

  • Mislim da je to sova – reče Vasilisa zevajući – čula sam danas kako mama i Olgica pričaju da se u komšiluku pojavila neka sova.
  • Hm, u pravu si, ali je ne vidim, a baš bih to volela – reče Kira uporno gledajući ušuškanu u pomračinu u krošnji duda.
  • Ma pusti je, ionako ćemo uskoro zaspati, a to hukanje može samo da pomogne. Hajde da čitamo o leptirima.
  • U pravu si, evo me, samo da uzmem knjigu…
  • Ko me to traži? – začuše glas sa praga Kućice kroz odškrinuta vrata, koja Kira nekoliko minuta pre toga nije dobro zatvorila.

Devojčice su se najpre uplašeno pogledale, Kira uskoči u krevet a onda se obe brzo pokriše pokrivačem preko glave.

  • Ne bojte se, to sam ja, sova o kojoj ste pričale malo pre – reče glas i vrata se otvoriše širom. Na pragu je stajala omanja sova, krupnih očiju. Glas joj je bio smiren, staložen, perje se presijavalo na mesečini. Devojčice polako spustiše pokrivač i pogledaše ka vratima.
  • Ko si ti? – upitaše uglas.
  • Kažem vam, ja sam sova iz krošnje duda iznad vaše Kućice.
  • Zašto si onda došla unutra kod nas?
  • Čujem da me pominjete i videla sam da me je Kira tražila.
  • O, pa ti si zaista pametna – obrati joj se Vasilisa ohrabreno i spusti pokrivač sa glave –  Mama kaže da ste vi sove veoma mudre ptice.
  • Da, to tvrdi i Olgica. Baba Mara je rekla još i da si korisna – dodade Kira.
  • Hahaha, pa to je baš lepo čuti. Hvala i njima i vama. Baba Mari ću se odužiti u zoru, tako što ću je spasiti onog velikog miša iz kokošinjca – reče sova zadovoljno i sa blagim osmehom.
  • Ti loviš miševe?
  • Da, i jedem ih, ne samo da ih lovim. O, pa vidim, vi ne znate puno o meni.
  • Nažalost ne, osim da si „mudra“. No, sada su nam zanimljivi leptiri a ne ptice – reče Kira.
  • Šta vas to toliko oduševljava kod leptira? Pitajte me nešto, isprobajte moju mudrost.
  • Leptiri su baš lepi. Divnih su boja i tako nežni, kao neko leteće cveće – reče Vasilisa sva raznežena.
  • Meni liče na naše slike koje slikamo vodenim bojicama – nasmeja se Kira.
  • To je lepo. Vidim da imate i knjigu.
  • Da, umemo i da čitamo, a i roditelji nam puno čitaju, nego imamo jedno pitanje na koje nam još niko nije odgovorio.
  • Da čujem, pametnice male – reče sova blagonaklono smestivši se udobno na ogradu kreveta kod nogu devojčica, kao na neku govornicu. Odatle je mogla lepo da vidi i čuje devojčice.
  • Kako to da od onako ružne gusenice, koja ceo svoj mali život jede samo zeleno lišće, postane očas posla onakav leptir sa divnim šarenim krilima, a od malih beba nastanu tako obični ljudi i to traje duuuuuuuuugooooo, a završi se bez krila, bez boja, čak i bez letenja? – u dahu postavi Titi pitanje.
  • Hm, pa niste tu u pravu.
  • Kako to misliš? – upitaše devojčice radoznalo.
  • Sasvim sam sigurna da i od malih beba postane nešto prelepo kad porastu, samo što to možda nije uvek vidljivo golim okom kao kod leptira – poče sova. – Vidim da mi ne verujete, ali vas molim da me saslušate, sigurno ćete se na kraju složiti sa mnom. Kada je beba mala, ona pije mleko, spava i raste, onda počne da puzi, pa da hoda, pa postane dete koje trči livadom i igra se igračkama i sa drugom decom, zatim krene u školu i ima drugare koje voli, nakon toga krene u veću školu, pa se jednom i zaposli kad završi školu, neki sretnu svoju drugu polovinu, neki ne, drugi dobiju i decu, pa gaje tu decu, pa unuke i tako do kraja života. Uglavnom, to tako biva, ali ima i drugačijeg redosleda i varijacija u životu, i sve je to vredno pomena, ali sada nećemo o tome.
  • Pa to sve znamo – reče Vaska pomalo razočarano.
  • Strpite se malo, znam da to znate. Da, to je ono vidljivo na čoveku, malom i velikom. I to možda po vama traje predugo i nije ništa posebno. No, tu ima puno nevidljivih stvari kao što su divne osobine i lepote koje čovek stiče upravo od vremena kad je kao beba i koje prenosi na svet oko sebe kroz svoja dela, a to su dobrota, iskrenost, časnost, neustrašivost, ljubav prema svetu, nesebičnost, smejanje, radovanje, pevanje, pomaganje drugima  i briga o životinjama, slikanje divnih slika i sve ono lepo šta čini sebi i drugima…
  • Misliš da je tu i kada obradujemo mamu tako što skupimo igračke i namestimo svoj krevet?
  • Naravno! Kao i to kada ste vredne uškoli, kada čitate prelepe priče koje upijate kao mali sunđeri, kada pevate, trčite, kada posetite nekoga ko je bolestan ili nacrtate nešto lepo za baba Rajku i baba Natu, kada deda Maksi kažete da ga volite ili zagrlite deda Ivana jer vam je nasekao slaninice za večeru.
  • Dobro, mi znamo da je sve to dobro, ali sad te više ne razumem – počeša se Kira po glavi zbunjeno.
  • Pa vidite, sve lepe stvari koje deca rade od njih stvara vremenom divne ljude, a svi divni ljudi živeći na jedan lep i dostojanstven način i čineći dobra dela, ulepšavaju ovaj svet.
  • Da nisi nešto pobrkala, deca su ukras sveta, kaže ona pesma iz maminog i tatinog detinjstva – nasmeja se Vaska.
  • I to je tačno, ali ta deca porastu, ali što su duže deca u srcu, naročito kad postanu odrasli ljudi, to je svet lepši i bogatiji. Osim toga, uvek ima neke dece u svetu. Vi kad porastete možete i dalje biti ukras sveta, ali će biti i neke druge dece, i nekih drugih ukrasa, ako baš hoćete – nasmeja se sova na svoje završne reči.
  • Dobro to shvatamo, a li šta je sa krilima? Rekla si da i ljudi mogu imati krila.
  • Jesam i to je tačno. Kad god nekome pomognete ili ga na bilo koji način usrećite, kako se osećate?
  • Divno! -povikaše devojčice uglas.
  • E, o tome vam govorim! Taj divni osećaj vas uzdiže do nebesa i daje vam krila.
  • Pa to je kao kad mama kaže da je toliko srećna i da bi mogla da poleti od sreće, pa nas onda grli, cmače i pusti muziku da plešemo i hoće sve da nam da.
  • Jeste, to je to! Kada smo radosni iznutra osećamo da možemo sve i da je sve oko nas lepo i onda treba tu radost da izlijemo na ceo svet da bi postao lepši i bolji! – reče sova zaneseno raširenih krila, ali je pritom izgubila ravnotežu i pala sa kreveta, šta je nasmejalo devojčice.
  • Ups, izvini što ti se smejemo, da ti pomognemo?
  • Neka hvala, reče sova ustajući i nameštajući perje, nisam ja baš tako mlada, pa se ponekad zaboravim, hihihi…
  • Dobro, a šta je sa bojama na ljudskim krilima radosti? – upita je Kiki.
  • Pa to su sve one lepe stvari koje naučite vremenom, koje upijete očima koje vas boje iznutra i spolja kao što su boje iz prirode, divni crteži koje naslikate ili slike koje vidite, divne knjige koje pročitate, pa sve one lepe pesmice koje znate da pevate ili da odsvirate, pa sve lepe reči koje služe da uteše neko tužno srce ili ohrabre neku uplašenu dušicu. Tu je, zapravo, sve ono šta imate u sebi i oko sebe i nesebično delite sa drugima…
  • Znam šta još! – uzviku Kiki – kada ne rasipamo vodu dok peremo zube, ili kada gasimo sijalicu da ne troši bespotrebno struju. Tako štitimo prirodu!
  • Tako je, ili kada nosimo staklo i papir na reciklažu – dopuni je setra ushićeno.
  • Uh, biće ovo duga noć – reče sova u poluglasu, ali sa ogrmnom simpatijom prema pametnim glavicama, te nastavi glasno – Svaki put kada čovek vodi računa o svojoj okolini, a tu mislim i na biljke i životinje, kao i o drugim ljudima, on postaje lepši i iznutra i spolja, i tako biva nalik najlepšem leptiru, time ulepšava ovaj svet, da skratim svoje izlaganje, to je lepota njegovih krila, to su te boje na njegovim krilima!
  • Hoćeš da kažeš da je čovek stvoren od Boga da bude gospodar prirode tako što brine o njoj?
  • Bogami, vidim ja da ste vi baš dobro obaveštene o svemu, ali nebeske teme ćemo ostaviti za neku drugu pticu ili životinju, ja imam dosta posla u baba Marinoj bašti i kokošinjcu. Laku noć divotice male! – reče i odlete.
  • Stvarno je baš pametna – reče Titi smeštajući se na jastuk i pokrivajući svoju sestru.
  • Da, mama je bila u pravu. Danas je rekla Olgici da se nada da će sova oterati miševe iz one kotarke u komšijskom dvorištu, jer mačke to nisu uradile. Nikada mačkama neće porasti krila ako tako nastave, da ti ja kažem – reče Kiki zevnuvši i sa osmehom sklopi oči. Vaska se nasmeja sestrinoj šali i utonu u jastuk. Te noći su obe sanjale prelepi šareni svet.

Sova je bila izuzetno vredna do jutra, svesna svoje korisnosti, mirisne frajle i zrikavci takođe, mesec i zvezde su sijali najjače što su mogli ne bi li postali deo ove harmonije. A ljudi? … I ljudi su deo svega toga, samo što je to kod njih malo drugačije i, naizgled, malko komplikovanije, ali svakako moguće, ako se potrude da stalno rastu a u duši, ipak, ostanu deca. Tako bi postali bolji i sebi, i svemu onome šta ih okružuje.

Aprila, 2020.