Kira voli pink

pink1Obe robne kuće pamtim iz najranijeg detinjstva kada smo u Paraćin odlazili kao gosti, a Majka je uvek imala nešto tamo da „pogleda“, pa smo Tata i ja provodili vreme u prizemlju gde su bili konjići i slonići za jahanje. Čini mi se da bih do u detalje mogla da opišem sve tri „dečije radosti“ koje se klate napred nazad ako ubaciš kovanicu od dinar ili dva. Kada smo se kasnije preselili u Paraćin i sama sam često išla da tamo „nešto kupim“, uglavnom neki poklon ili nešto drugo potrebito. Volela sam da bazam po tim velikim prostorima, udišem mirise nove robe, a posebno sam volela sprat, ne sećam se da li je bio prvi ili drugi, gde su se prodavali tepisi. Miris novih tepiha mi je bio posebna radost. Ona vrsta radosti koju nisam mogla ni sa kim da podelim, ali kada sam kasnije saznala da i moja Prva Drugarica iz detinjstva voli miris novih tepiha, laknulo mi je. No, to je detalj iz druge priče…
Sećam se da je „Šumadijska“, kako su je Paraćinci, a ja to prihvatila, skraćeno zvali, bila nekako žućkasta a „Beogradska“ beličasta u mojoj glavi oduvek. „Šumadijska“ je bila dugo godina mesto za susrete sa Ivanom i Nenom, odakle bismo išle u grad, i nekih mnogo emotivnijih sastanaka i rastanaka. Jedna od najlepših uspomena vezana za paraćinske robne kuće je slika omiljene ujne Dragice, koja ima zlatne ruke za pletenje, i oduvek je umela da isplete šta čovek može da zamisli, kako stoji ispred izloga jedne od pomenutih objekata, sa sve iglama za pletenje i vunicom u rukama i kopira ranflu sa nekog od izloženih džempera. U robnoj kući joj nisu dali „da ispočne“ mustru, kako bi ona rekla, pa je izašla napolje da to uradi. Uvek se slatko nasmejem toj slici, jer me na čudesan način poveže sa lepim delom detinjstva u Paraćinu, ali i podseti na šok kada sam shvatila da se selidba iz Bačke u Pomoravlje ogleda u čudnim rečima i svakodnevnim situacijama koje su me dobrano brusile…
Kad bih ušla u „Šumadijsku“, zapahnuo bi me topao vazduh prošaran mirisnim notama iz parfimerije koja je bila desno od ulaza. U jednoj plitkoj i visokoj komodi iza pulta nalazili su se parfemi, kozmetika, šminka, preparati za negu kose i sve što je jednu tinejdžerku moglo da privuče. Satima sam mogla da razgledam proizvode iza staklene vitrine i da uživam u maštanju kako sve to imam i koristim. Ostavljala sam rado tamo deo svog mesečnog džeparca i bila jako srećna kad obradujem Majku nečim lepim šta joj, kao, treba. Naravno da bih kasnije to isto i „pozajmila“, ali to nije umanjivalo moju radost da sama odem i kupim nešto u onom mirišljavom oblaku. Rado se sećam tih dana, jer me asociraju na vreme kada novac nije bio glavna tema, a opet ga je i bilo i nebilo dovoljno.
Robne kuće u malim mestima bile su i prostori gde se moglo videti „šta je u modi“ u datom trenutku. Lično sam se tu informisala o „modi“, koju sam oduvek volela da pratim i „pratim“. Jedne zime, negde u drugoj polivini 80-ih, bile su popularne „vrišteće“ boje. Nisam bila fan tih upadljivih fleka na ulicama ali sam htela da nekako budem deo „devojaštva po poslednjoj modi“ i tako sam otišla u „Šumadijsku“ da kupim vunicu da mi ujna Dragica isplete neki džemper sa rukavima u vidu slepog miša, kako je tada, je l’ te, bila moda. U pomenutoj parfimeriji, na vrhu police sa parfemima i šminkom, bila je velika reklama za vrišeteće džempere: fotografija bliznakinja kratke plave kose u sličnim džemperima u dve boje. Jedna je imala crno-pink, drečavo pink, a druga crno-žuti, drečavo žuti. Dugo sam se mislila koji mi se kombinacija više sviđa i koja bi mi lepše stajala, ali nisam mogla da se odlučim. Obe su mi bile podjednako odbojne. Na kraju sam otišla do rafa sa vunicom u obliku saća i dugo posmatrala šta ima u tim rupama. Sećam se da sam se na kraju odlučila za neku običnu tikriznu boju, jer vrišteće, ipak, nisam mogla da podnesem. U džemperu nemoderne boje otići ću nekoliko meseci kasnije u svoj prvi izlazak sa rođakom C. koji sam veoma detaljno opisala u dnevniku, kao i pomenutu „muku“ na temu boja.
Moja boja oduvek je i zauvek žuta. Sunčano žuta. Žuta koja ozaruje, obasjava, greje, žuta koja ostavlja bez daha u svakom smislu. Žuta koju, ili voliš, ili ti ne stoji lepo, ali nisi ravnodušan prema njoj. Boja polja suncokreta u ravnici koja izaziva bol u grudima i naliva suze u očima, tek tako… Što bi Miloš rekao jednom rečju: „Lela-žuta“. E, ta, i nijedna druga. No, boja koju nikada nisam mogla da „svarim“ bila je i ostala tzv. pink i sve šta se podrazumeva pod tim. Nikako nisam uspela da shvatim šta ima u toj boji privlačno. Šta poručuje? Na šta tačno asocira? Šta poručuju osobe koje je nose? Šta jedna odrasla osoba ima da traži u pink… Sećam se da su moja prva ozbiljna razmišljanja na temu pink bila u gimnaziji kada sam shvatila da moja draga Razredna, koju sam nogo volela i cenila, šta se nije promenilo do danas, veoma voli da nosi pink. Nikada to nisam uspela da shvatim. Tako lepa i pametna žena u pink?! Vremenom sam ublažavala svoj sud o bojama, prestala sam da se bavim šta hoće ova ili ona varijanta roze da poruči, i ponekad prevarila sebe i žutu sa nekom rozikastom (ali u kombinaciji sa „veselom“ braon ili još veselijom teget). Od svih članova porodice pink tolerišem i lavandu, jorgovan, sve te lilkaste i lilave, ali i cveklastu boju ciklame. Sandra je volela ciklamu, pa mi je draga, jer sam volela i volim Sandru. Sa klasičnom pink se nikako ne zbližih. O pink u enterijeru neću ni da mislim. „To tek ne volem.“pink2
Kad sam saznala da je jedno od blizanaca koje nosim devojčica, prvo što sam pomislila bila je boja. Nisam mogla da zamislim svoju bebu u pink ili roze benkici ili haljinici. Kad sam saznala da je i druga beba devojčica, posumnjah da ću se sa tom pink „ćerati“ i dalje kroz život, ali se i obradovah prilici za megdan: ona ili ja. Bebe Vasilisa i Kira bile su uglavnom u belom, žutom, teget, plavom, zelenom, uprkos navaljivanju baba i „hvatajućizaemocijeudatomtrenutku“  predlaganju biološke tetke da popustim makar njoj za ljubav. Jednostavno nisam mogla, ali sam slutila da Kira vuče na tu stranu. „Kad njih dve budu bile svesne boja i same budu tražile da im kupim nešto u odrešenoj boji, pristaću. Dok ih sama oblačim, jok!“ bila sam odlučna. Mislila sam da će proći gooodine dok ne dođe do toga da devojčice same zatraže nešto u nekoj boji. Iskreno, želela sam da tako mislim. Vremenom smo dobijali gomilu garderobe u boji koju nisam volela, ali sam pristajala na pomenute varijante lavande, lila ili jorgovan, i nekako je uvek Kira nosila te stvarčice. Nije ni čudo da je sa dve godine izjavila da voli pink. Kao da me je grom udario i izazvao zvonjavu u glavi: Kira voli pink! Pa kako vaspitavam tu decu, zapitah se jedne noći? Pa ukus se gradi od malih nogu! Kira voli pink! Pa otkud sad tooooooo?! Kira voli pink! Trebalo je da zaboravim onu glupavu reklamu za džempere u „Šumadijskoj“!… Vasilisa je odmah rekla da voli „jejov“, ali i „grin, blu i kobjagi jejov“ (narandžastu i sve što vuče ka toj porodici) i utešila majku zanavek.
Prvo naše letovanje u Horgošu, otkako su se rodile, bilo je u znaku boja, jer su tada uveliko pričale i znale sve boje, doduše na engleskom. Povremeno bih ih pitala koje je boje ovo ili ono, a one odgovarale, i ako bi rekle pogrešnu boju ja bih kao dramila a one se zabavljale i kikotale sa sve onim: „Hajde agen!“ Jednom prilikom, po povratku iz šetnje dok smo ulazile u dvorište pitam devojke: „Koje je boje naša lepa kuća?“ „Pink!“ Odgovara Kira već kod reči „boja“ ne pogledavši me.
„Ali Kiro, pa kako pink? Pa nije pink, pogledaj je molim te!“ Rekoh iskreno tužnim glasom sa sve grimasom na licu. Uh, u srce me pogodila. Kira me pogleda svojim sanjalačkim očima i ozbiljno mi reče:
„Ali mama, Kija voji pink.“
Sa tom činjenicom se istog trenutka pomirih, srodih, ne opirem joj se više, ne iritira me. Ne kolutam očima kad Kira izjavi da ima „pink ajz“. Ne, ja to prihvatam stoički, ja sam jedna svesna i budna majka, ponavljam najnoviju mantru.
Za Kiru pink znači „lepo“, znači „Minika“, znači „omiljeno“. Ima neka devojčica u školi koju mnogo voli, ne zna joj ime, ali je zove „pink divojčica“. Pink je boja Mini Maus, koju Kira mnogo voli. Ako joj dam čašu koja nije pink, Kira obavezno napomene uz najslađi osmeh na svetu: neka ovo bude kobajagi pink.“ I ja se uvek uz osmeh složim: „Neka bude!“ Ne pravim grimase, ne pitam se šta me snađe, ne kukumavčim. Smejem se. Živim sa tim i čekam da prođe. Znam da će proći, ali one dve „cice“ sa reklame za džempere iz „Šumadijske“ mi ne prolaze godinama. (Nikako da se ratosiljam te slike.)
Kira povremeno dobije nešto pink i od mene, ali se trudim da bude više ciklama ili lavanda, prljavo roze ili jeeeedva primetno roze. Ona prihvata sve sa radošću i uči me da to ne mora da bude toliko važno. Da može da bude i kobajagi. Naučiću to i ja jedared, mislim se, dok biram najlepšu šećer-roze haljinicu za moju „pinkušicu“.
pink

Kuvanje

WP_20170410_16_25_35_Pro2Oni koji me dobro poznaju, znaju za moju odbojnost prema kuvanju. To ne krijem, jer je istina koja bi kad tad bi isplivala na videlo. Smatram da čovek treba sve da radi iz ljubavi, jer će taj „posao“ jedino tako biti uspešan. Spremanje hrane pogotovu. Da se razumemo, kuvam svojoj deci redovno, tj. u našoj kući jede se kašikom. No, ako ikako mogu da biram, kuvanje prepuštam onome koji to zaista voli i ume da radi, a ja se bavim vešom, higijenom stana, terase, dvorišta… Oduvek je tako u nas dvoje.

Majke vole da deca liče na njih u svakom smislu, ali ja najiskrenije želim da su moja deca ovo sa kuvanjem nasledile od oca ili ujaka, koji je profesionalni kuvar. Kada su naše devojke prošle godine kod prijatelja videle dečiju kuhinju i zalepile se za istu, odlučila sam da podržim tu ljubav, jer želim da uživaju i u kuvanju. Prvom prilikom smo im je kupili i baš vole da se igraju kuvanja. Doduše, i ja sam se kao dete igrala sa šerpicama i lončićima, pa se nije uvrežilo, ali dobor sad.

Danas vidim da moje dvogodišnjakinje nešto poduže prčkaju po svojoj kuhinji i sva oduševljena pitam
„A šta ste lepo danas skuvale?“
Ćute.
„Jeste li nahranile medu, vidim da su šerpice na šporetu“, uporno nastavljam. „Sigurno nešto lepo miriše, a?“ već sam dosadna i sama sebi.
„Čaj“, odgovara Kira kratko.
„Kako samo čaj? A supicu? Onu sa zvezicama, koju vam mama kuva?“ pomalo razočarana nastavljam da zapitkujem .
„Čaj!“ sad već odsečno i glasnije odgovara Kira i radi nešto od čega ne podiže pogled.
„Znači, samo čaj?“ opet pitam u neverici.
„Daaaaa!!!“ viknuše obe u glas.
„Dobro, de, može li jedan čaj molim vas?!“
WP_20170410_16_24_52_Pro

KomAnda

Svaki put kad naša deca, a Petrove (dvogodišnje) ćerke, neće da spavaju preko dana (a bauljaju od umora i kmeze se zbog svake sitnice, a ja sam strpljivija nego ikada u životu) setim se jedne situacije od pre više od deset godina, kada nisam ni pomišljala da ću biti majka. Da se razumemo odmah na početku, ovde nije poenta priče o vrednovanju bilo čijeg načina vaspitavanja, već o mojim slabostima. Elem, sedimo na nekoj slavi, gosti iz raznih gradova ali i društvance iz Paraćina koje nisam dugo videla, a baš sam im se obradovala (jer na koncu svega volim duh Pomoravlja, sve sa britkim umom, i još britkijim jezikom, pa sve začinjeno, uglavnom, prekom naravi). Budući da je moja Majka iz tog kraja, a ja tamo provela deo života, blisko mi je sve to i uvek se slatko nasmejem sa tim mojim „zemljacima“.  Reč o ovom, reč o onom i dođe na red i tema deca. Već sam mislila da se prebacim na prelepu terasu, jer to nije bilo polje mog interesovanja, ali me nešto zaustavi. Glavna junakinja bila je izvesna Jelica koja je imala dva lepo vaspitana i draga deteta od, recimo, 10 i 8 godina, sva je bila brza i sposobn i po svemu bi čovek rekao da drži sve konce u rukama. Priča ona, tako, o vaspitanju, dnevnom rasporedu i svemu o čemu bih ja sada pričala sa sebi sličnima.

„Ja kad sednem da popijem kafu, ne smeju ni da me pogledaju, a kamoli da me nešto pitaju. To je mojih 5 minuta i to ne dam nikome, a to oni dooobro znaju. Neka rade nešto svoje“, izričita je bila.
„Je li, Jelice, a kako ti spavaju deca?“ pita neko sav radoznao i oduševljen lepo vaspitanom decom.
„Šta, bre, kako spavaju, pa na komAndu?!“ sevnu Jelica očima na paraćinskom a slušaoci ućutaše.
Stvarno ne znam zašto se setim ove priče uvek kada moje devojke neće da žive po dnevnom rasporedu koji 10 dana fercera, ali 11. jok??? More, komAndu ću da uvEdem, da vi kažem ljuCki!

WP_20161113_13_55_50_Pro (2)