Majka

Ostala su još dva dana do ponovnog rastanka. Bežim od razmišljanja o tome. Imam dosta posla i to mi je spas. Samo da taj dan prođe, posle ću lako, hrabrim sebe. Doručkujemo ćutke. Posle toga izbegavamo se vešto, svaka sedi u svojoj sobi, ja radim, ona kao čita… Šta više ima da se kaže? Rasplakala bih se ako otvorim usta da nešto, kao, pametno kažem. Od pogleda bih presvisla. Zato ćutim i gutam. Ćuti i ona. Pakujem je ćutke, ne daje mi nikakve instrukcije, razumemo se. Eh, kad bi uvek ovako bilo, ili da je uvek ovako bilo, mislim se. Popodne odlazimo u vrtić po devojčice, ćutke takođe. Njih dve su razdragane i kikoću se u kolicima, igraju neku njihovu igru koju ovaj put ni ne pokušavam da rastumačim. Nemo ih posmatram. Plašim se da ću zaplakati ako im nešto kažem. Guram kolica i srećna sam što trenutno imam nešto da radim. Ne idemo u parkić, jer duva vetar, već pravo kući. Imam časove i popodne, dobro je, tešim se. Na ulazu u zgradu Kira pokazuje prstićem u nebo:
„AviOn, mama! Ide kod baka Jajke!“
„Da, ode“, kažem tiho.
„Baba Jajka, hajdemo sutra u Kogoš!“ predlaže Vaska a ja se raspadam u prah.
„Hoćemo, sutra u petak“, kaže baba šaljivo kao i uvek, ali ovaj put ne mogu da se nasmejem.
Ne volim rastanke. Nikako da naučim da ih posmatram kao početak susreta. To se uči, a ja tu lekciju nešto predugo učim. Ili je to malo teže naučiti kada su Majke u pitanju?

viber image

 

Katarina

Skakutala je razdragano između dva omeđena, još uvek nenastanjena grobna mesta i tim poskocima prkosila upornoj tišini kakva je moguća samo na groblju. Nije pravila preveliku buku, već taman dovoljnu da me nadolazeće misli ne progutaju zauvek. Zubato martovsko sunce igralo se u njenoj svetloj kosi i pritom spuštalo niz lokne kao niz tobogan. Iz te igre bi se povremeno iskrao riđi odsjaj koji me je podsećao na njegovu bradu. Crna kosa kovrdžava, riđkasta brada i tamno zelene oči, ponovih kao da se prisećam slike, kao da je ne gledam svakodnevno, kao da nije usrcena zauvek. I ona je nasledila to riđilo od njega, pomislila sam setno. Bilo je prohladno kao i onog marta, sad već mnogo godina unazad. Kao, uostalom, svakog marta kada bih došla na ovo mesto. Drhtala sam od dobro poznate studeni iznutra i nisam mogla da dočekam da se sve ovo završi i da se nađem u toploj, poznatoj sobi, u poznatim mirisima, sa poznatim glasovima i podjednako teškim mislima svaki put. On nije na ovom hladnom groblju, već je tamo gde sam i ja, uvek i svuda, ponavljala sam svoju molitvu tešeći se. To je bila za mene istina, jedina prihvatljiva.
Posle tih misli, kao lopov uhvaćen na delu, krišom pogledah Majku. Bavila se raspremanjem stvari koje smo donele. Bila je pognuta, podlakticom leve ruke oslanjala se na levu nadkolenicu i postavljala na grob razne đakonije, imajući pritom bolni grč na licu. Delovala je ljutito, a ja sam osećala sav njen bol koji nikada neće prestati. Za nju On je sada ovde i ne bih se ni u ludilu usudila da joj tvrdim suprotno, čak ni da je tešim. Pogotovu sada, dok sve ovo radi, jer je takav red, razmišljala sam samo da bih kontrolisala nadolazeću bujicu osećanja. Spolja sam ćutala i dalje, iznutra je ipak počeo da se odvija ubrzani film, bez reda i poretka.
Svesna sam da ćutim, da sam na Tekijskom groblju u martu, zapletena u isprepletene misli mislima i da tonem sve dublje. Dobro poznat scenario. U očajničkom pokušaju begstva iz tih poznatih dubina okrenuh glavu i videh najlepši prizoru na svetu: riđkasu glavicu koja skakuće i za sebe nešto ćućori. Misli se kao po komandi prestrojiše ka njoj. Razvedri mi se najpre u glavi. Toliko ljubavi u meni probudilo je rođenje tog bića i toliko radosti mi je donelo učestvovanje u njenom odrastanju, i tako lako zakrpilo onu rupu koja mi se otvorila u srcu onomad u martu, da nije bilo te tuge koju misao na nju nije mogao da pobedi, makar na trenutak. Veselo, dobro, radoznalo, pametno i pomalo lucidno dete, koje volim neobjašnjivo i neopisivo mnogo. To je bilo kao da sam sa njenim dolaskom na ovaj svet ponovo dobila deo sebe koji sam iznenada izgubila, deo sebe, koji je nestao u tuzi i bolu, kao da sam dobila ceo dom iz kojeg sam davno otišla, a on se posle toga obrušio…
Najednom je zastala, okrenula se ka meni kao da je čula da o njoj razmišljam, kao da je čula tupo i bolno gutanje knedli i grč u grudnom košu i donjoj vilici, pogledala me je pravo u oči i kroz osmeh šeretski pitala: „Je l’ me voliš što sam luda?!“ Usta su mi se razvukla u osmeh, oči zamaglile od bujice suza, grlo steglo, ali sam uspela da tihim glasom isprekidano izgovorim istinu: „Samo te volim…“ U sebi nastavih: „Uvek i svuda, i svakakvu. Ludu, običnu, veselu, plačljivu, pospanu, i kad ne možeš da zaspiš…“ Posle tih reči otvori mi se u grudima neki ponor i povuče sa sobom svu trenutnu tugu, teskobu, suze i onaj grč bolni, i ja progledah ponovo. „Tetkaaaaaaaaaaa, smej se!!!“ naredi ona ozarena i ja se konačno cela nasmejah i zaplakah sada glasno i zagrlih je tako snažno da se sama izgubih u tom zagrljaju koji leči. „Ljubavi…“ prošaputah u mislima da ona to glasno čuje i ponese sa sobom svuda i zauvek… Možda konačno prevladah mart, pomislih naivno, pogledavši u već požutelu ovalnu fotografiju u belom mermeru…

Katarina

Emilija

Svake godine, na koncu marta osetim olakšanje, jer martove ne volem, jer me boli svaki, jer…eto… Svakog 28. marta setim se moje drage Emilije M. sa kojom sam delila nekoliko divnih godina studentskog života, a onda je jedan vid tog odnosa, onaj fizički, nestao i zauvek se preselio u moj unutrašnji svet, srce, dušu… Ne mogu da se setim ni njenog novog prezimena, ni dana kada smo se poslednji put videle, ali pamtim Nju, pamtim da se udala za jednog Ivicu kojeg je mnogo volela, da je ćerci dala ime Teodora (i da sam ja istog momenta iz posebnog pijeteta odustala od istog, ne pomenuvši joj da sam to ime usrcila), da je težinu života nosila na jedan poseban način, i da je umela da me nasmeje u najtežim trenucima, a onih godina ih je bilo poprilično… Neka ode ovaj mart i neka mi se vrati Emilija, ma koliko sad bila drugačija i nova.

Srećan Ti rođendan, Emili!