Modiskinje

Jedna od mojih velikih ljubavi, koju sam takođe zapostavila usled načina življenja u prošlom životu, je krojenje i šivenje. U kući mojih roditelja postojala je oduvek šivaća mašina marke Mirna na kojoj je Tata šio mebl kada bi pravio ili prepravljao kaučeve, fotelje, krevete. Bio je, između ostalog i stolar-tapetar. Volela sam tu njegovu sposobnost da napravi nešto od drveta a onda ga upakuje u šareni i mekani mebl, koji je uvek imao poseban miris i ostao mi zanavek u nozdrvama. Pored njegovih ruku naučila sam da cenim sve ljude koji svojim rukama nešto umeju da stvore.

Imala sam 12 godina kada sam i sama sela za Mirnu i počela da je „teram“. Nema električnu papučicu, već onu ploču koja se pomera stopalima u određenom ritmu. Sećam se radosti kada sam uhvatila pomenuti ritam i krenula da spajam dva materijala sitnim bodom. Mirna nije bila baš sklona tankim tkaninama, kao što rekoh, ali smo se obe nekako snalazile. Najviše sam volela da prepravljam tatine košulje i sakoe, tako što bih im odsekla rukave i kragne, neretko i manžetne, pa onda našivala ruske gragne na košuljama, ili neku čipku na sakoe i tako nosila te neobične sakoe-prsluke. Doduše samo po kući i dvorištu, jer nije bilo prilike da ih negde drugde obučem. Igrala sam se do mile volje po ceo dan na svakom raspustu, a onda bih uveče pred roditelje istrčala u novoj kreaciji sva ushićena. Sećam se da su bili uglavnom radosni, ali se isto tako sećam i nevešte podrške u stilu: „Eh, kako si se ti dokopala makaza, sve si satarila…“ Ta kritka nije bila ozbiljna, sada sam sigurna u to, ali mi je ipak skresala mlada krila koja su krenula da od mene prave švalju od zanata. To me nije sprečilo da već za sledeću Novu Godinu, za doček kod Velike Maje, sašijem od crnog tila slojevitu suknju od tila à la Josipa Lisac. Onaj osećaj radosti i istinskog ponosa koji me je iznutra obasjao pamtim i danas. Odgovorno tvrdim da upravo zbog takvih osećanja svako treba da zna poneki zanat pored onoga za šta se školovao. Tako vaspitavam i svoje devojke. To sam i onda mislila i više puta odlazila da „kibicujem“ krojačke tajne kod raznih majstorica, ali sam nekako bila nestrpljiva, možda isuviše napredno-ludih ideja za njihovo shvatanje, te pomenuta saradnja nije nikada potrajala dovoljno dugo da naučim baš sve što je potrebno, ali je bilo dovoljno da posle mogu sama da nadograđujem. Nakon tih neuspelih uloga šegrta, počela sam sama da vadim krojeve iz čuvene Burde i šijem.

Šila sam uglavnom sebi i Majci, a džeparac sam do zadnje pare trošila na tkanine. Prvo bih napravila suknju i nosila je „slatko“, onda bih od te suknje napravila šorts, a kad bi mi i to dosadilo, od šortsa bi nastala jastučnica koja bi se, ispunjena nekim pufnastim jastukom, koji je Tata ranije napravio, šepurila na mom devojačkom krevetu i tu završila svoju karijeru. Volela sam i da kreiram garderobu, mada mi crtanje nije išlo od ruke. No, bilo je sasvim dovoljno da mogu da nacrtam pantalone neobično širokih nogavica i odnesem nekoj pravoj krojačici da mi ih napravi. Nažalost, nisam imala uvek hrabrosti da ponesem te svoje kreacije. Što bi rekla današnja mladež, nisam imala duha „trendseterke“. O mom zanatu se pročulo po odeljenju, pa sam imala i upita od nekih drugarica da im ponešto sašijem ili prepravim. Tako je jedna Violeta Milenković bila veoma odlučna kada je došla kod mene sa novim farmerkama da ih suzim, a ja ništa manje kuražna da se prihvatim posla i da joj pre nego krenemo u školu tog dana očas posla ispunim želju. Uvek je nosila uske farmerke, bez obzira na trenutnu modu, a meni se jako dopadao taj njen stil i pristala sam da joj učinim. Tada teksas nije imao elastina u sebi i bio je nekako krući nego kasnijih godina, te sam se živa namučila da udovoljim strpljivoj  „mušteriji“. Kada sam napokon predala sužene pantalone i Violeta ih probala, shvatla sam da ipak nisam dorasla zadatku i da je jedna nogavica uža od druge. No, nisam se olako predala i više puta sam prepravljala obe nogavice dok nije došlo krajnje vreme da krenemo u školu i uz šaljiv odgovor stavila tačku na taj rad, kao i na rad sa javnošću: „Ma nisu ti noge iste debljine! Nema šanse da ovo ne umem da uradim!“ Violeta je vrišteći od smeha prihvatila moje objašnjenje i slatko iznosala farmerke još neko vreme, ali ne propušta ni dan-danas priliku kad sretne moju Majku da dobaci: „Teta Rajka, pozdravi mi šnajderku!“

Sećam se i čuvene epizode kada sam dragom prijatelju Johanu za rođendan iskreirala i skrojila neobičnu tuniku, ali Mirna nikako nije htela da radi tih dana, već je stalno zatezala i kidala konac dok na kraju nije pokidala sopstveni kaiš. Na rođendan sam ipak otišla sa tim poluzavršenim poklonom, uredno rukom ušivenim, ali je Johan bio čovek od razumevanja još onda i odmah smislio kome će je odneti na doradu. Nije se nikada kasnije setio da spomene švalju u meni, na čemu sma mu i dan-danas zahvalna i spremna da se iskupim.

S vremena na vreme su me i kasnije u mladosti, posebno u studentskim danima, hvatali talasi kreativnosti i želje da kreiram i šijem, ali se nisam nikada tome posebno posvetila. Nedostatak motivacije, nedostatak slobodnog vremena ili šta već bili su razlog. Priznajem, nisam bila dovoljno uporna da razvijam taj talenat, ali ljubav prema nečemu šta-ruke-stvaraju nikada nije nestala iz mog Bića. Petar je više puta nudio da mi kupi šivaću mašinu, ali sam se neracionalnim razlozima branila, ne znajući ni sama od čega.  No, seme ljubavi uvek nađe put da isklija, pa čak i na ne tako plodnom tlu, ubeđena sam u to.

To se pokazalo istinitim i pre desetak godina, kada sam se u jednom periodu intenzivno družila sa dragom Jelenom F.K., koju sam podučavala iz nemačkog a ona mene iz grčkog jezika. Jednom sedmično smo se sastajale kod nje u Zemunu i po sat i po radile oba jezika. Obično sam odlazila posle mog posla, ali ne ponedeljkom, jer je ona radila samo tog dana (ne pitajte koliko sam u nekim trenucima čeznula za takvim radnim vremenom) i ostajala neretko do kasnih večernjih sati. Pošto je Jela F.K. jedno u ruke neverovatno darovito čeljade, i ume da napravi, skroji, sašije i izveze šta ti srce poželi, poverih joj moju davnašnju ljubav prema šivenju. Odmah je predložila da zajedno nešto kreiramo. Bila sam mišljenja da to ne treba da bude ništa novo, već da prepravljamo staro, te sam joj stalno odnosila razne komade svoje odeće koje smo bukvalno pretvarale u „nešto sasvim novo“, a ona je bila daleko drugačija od svih onih pomenutih „majstorica“ koje nisu volele inovacije. Bila je strpljiva, staložena, otvorena da čuje svaku ludost, i još bolje, da se upusti u to da je realizuje. Tada sam shvatila zašto je tako sposobna u ruke, jer je sposobna i u glavu, a duša joj je široka poput ravnice iz koje potiče…

Ovde dodati čipku, tamo karner ili vez, onamo perje i dugme, uklopiti sa šeširom i maramom i eto nove kombinacije, bio je princip našeg rukotvorstva. Toliko smo se zanele svim tim da smo planirale da otvorimo zajedničku radnju pod nazivom MODISKINJE, dok bi na tabli ispod tog naziva stajalo i dodatno objašnjenje u stilu starih predratnih radnji: „Salon za popravku, prepravku i ispravku Vaše garderobe“. Da nije ostala trudna u to vreme, sigurno bismo izgurale ovu veličanstvenu ideju, koja me i sad ispunjava milinom dok ovo pišem. Već sam nas videla u nekom starinsko-romantičnom prostoru starog Begrada, tapetiranih zidova, kako uz čašu vina nazdravljamo našem poslu, a onda slušajući neke šansone na raznim jezicima krojimo i šijemo, našivamo, dodajemo, oduzimamo… Ja nosim neku dugačku plišanu haljinu sa karnerima, imam konzervativnu punđu i veoma modernu muštiklu u desnoj ruci… Sećam se da sam o ovome pričala jednom koleginicama u kancelariji, bez detalja sa muštiklom naravno, i da su bile oduševljene. Nisu me odgovarale i ubeđivale iracionalnošću jednog takvog poduhvata, kako bi moglo lako da se predpostavi s obzirom na mnoge životne i ostale propratne okolnosti toga doba, već su me ohrabrivale, a još tada sam shvatila da snaga kreativnosti udružena s ljubavlju ume da se prelije na sva srca koja još uvek „ohladnela nisu”…

Ove zime smo, kao i uvek kada odemo u Srbiju na raspust, posetili Starog Oca. Iznebuha me je pitao da li hoću jednu od dve šivaće mašine koje ima u stanu. Bez razmišljanja rekoh da hoću i već sam videla sebe kako u baba Vidinoj sobici sedim i „teram“ tu divnu spravu koja prede najlepši zvuk koji ume, slušam onaj starinski radio i pevam na dva jezika čuvenu „Sedela sam za mašinom, šila sam“. Čim sam je odnela u Horgoš, naručila sam majstora preko drage komšinice Tinde, inače vrsne krojačice-čarobnice, i za nepunih nedelju dana, mašina je bila spremna da porubi neke prekrivače, od postojećeg damasta sastavi neke jastučnice i počne da neguje dugo zapostavljeno seme u mom oku, ali ovaj put stvarno. Majka je bila vidno zadovoljna i pohvalila me je spomenuvši i Violetu Milenković, onako usput, tek da se nasmejemo. „Neka, neka“, ohrabi me i moja tetka Mara, „ta imaš dve devojke ukući, nije zgoreg.“ Imam i vremena i Lampaš, kao i žarku želju da dam dobar primer kako je važno znati nešto rukama stvoriti.

Februara, 2020.

Pingp(f)ong

Naše devojke govore tečno i srpski i engleski. U školi uče malteški, a učiteljica tvrdi da su dosta dobre u tome. Nikada ih nisam čula kako ga govore, a kad ih pitam šta znaju da kažu na malteškom, kažu: „Bonđu“ (dobar dan) i izmotavaju se uglavnom. Nemački prepoznaju i poneku reč znaju, kao i nekoliko pesmica koje često pevaju. (Uvodom hoću da kažem da im jezici idu, da brzo kapiraju i da imaju sluha, ne znam šta se sad ovako raspisah…)

Dakle, ne znam da li se i kod druge dece koja govore više od jednog jezika paralelno, kao kod naše često desi da zamene slova, da naopako nauče neku reč ili je jednostavno izgovore na svoj način, pa tako „outfit“ bude „elfit“ i nema šanse da ih ispravimo. „Elfit i tačka!“ kaže Vasilisa i ja u takvom momentu nemam nameru da menjam pomenuti znak interpunkcije. No, ponekad ne popuštam, ali uključim svoje diplomatske sposobnosti (barem verujem da je reč o istima), pa kao svaka mudra mama krenem razborito i trezveno.

Ovaj januar smo proveli u Srbiji, u našem prelepom Horgošu, te smo tamo proslavili i Božić po julijanskom kalendaru. (Da ne bude zabune, slavimo i onaj po gregorijanskom, jer živimo na Malti i trudimo se da naučimo decu da svoje poznaju a tuđe poštuju.) U pripreme za Božić spadaju i neizbežni pokloni. Najviše volim da odemo svi zajedno u radnju i onda same izaberu šta žele. Bude to ponekad baš uspešno, nekad se ne mogu tako lako odlučiti, pa se i pusti neka suzica, ali se ipak na kraju dogovorimo i svi radosni izađemo napolje. Zimus je odlazak u jednu subotičku radnju sa dečijim igračkama bio poseban, jer nisu mogle nikako da se odluče šta će, ali su smislile šta će prvo, šta da ostave za drugi put. Pomislih, pa dobro, nije loša strategija a možda i zaborave. No, potonje se ne dešava. Znam ja i to, ali se sve nešto pravim da ne znam. Vasilisa je danima posle te kupovine pričala o „onoj majoj jisici“ koju je zvala „Pingpong“. Pogledam na internetu da se informišem i shvatim da je reč o roze lisici sa žutom krunom imena Pingfong iz nekog crtanog filma koji već dugo gledaju. Kažem joj da se ta lisica zove: Pinkfong, sa f u drugom delu imena i naglasim celo ime da me jasno čuje. Kažem i da sam proverila na internetu. K’o velim, važan podatak, ne pričam napamet i dajem dobar primer na temu provere šta pričaš. Ona me ignoriše i nastavlja po starom. Kira joj se pridružuje i sada sam ja manjina, a manjina biva obično nadglasana… Dobro. Potrudih se da me to ne tangira ali želim da ne brkaju tu „jisicu“ sa reči ping-pong, koju tek treba da nauče. Jednog lepog jutra, dok smo se vozile ka subotičkoj Sabornoj crkvi, pokušah smireno i razborito da objasnim. Slušale su me, a slušala me je i Majka, koja smatra preteranim moja jezička brušenja i izrazom lica pokazivala taj stav.

  • Mama, možemo li posje mojim te da idemo i kupimo Pingpong? – pita Vasilisa lepo i kulturno.
  • Ljubavi, možemo, ako ona radnja radi, kupićemo je, ali hoću da me sada dobro saslušate. Ta lisica se zove PINKFONG. Znači, p kao tata Petar a f kao fiš, a ne dva puta p. Ne znam zašto nećete to da čujete i zašto nećete da me poslušate. Pa valjda znam da čitam i valjda sam i ja nekada u pravu… – Ovo potonje kažem pomalo očajnički, šta mojoj Majci izazove neki osmeh u stilu: „E, sad ćeš da čuješ kako si u pravu“ i u momentu mi skoči živac, što bi kaz’li.
  • Dobjo mama, u jedu – počinje Vaska sva razumna, staložena i velika – ti si u pjavu, aji mi ćemo da je zovemo kako mi hoćemo. U jedu?

Dramska pauza je potrajala, baba Jajka je prasnula u smeh, a ja sam se trudila da ostanem staložena i bez ikakvih reči i misli. Potpuno praznog hoda u glavi. „Misliću o tome drugi put“, pomislih i odvrnuh radio.

Januara, 2020.

Zvezda padalica Radica

Prolog: Petogodišnje bliznakinje Titi i Kiki žive na prelepom ostrvu na Mediteranu, ali svako leto provode u jednom malom selu na severu Srbije, u zelenoj ravnici, nadomak reke Tise. U prostranom dvorištu, koje je pripadalo njihovoj čukunbabi, pored starinske Kuće, u krošnji zova i duda, imaju svoju Kućicu na drvetu sa krovnim prozorom gde provode vreme. Tu i spavaju obasjane mesečinom i sjajem zvezda, a preko dana se igraju sa insektima i raznim životinjama ili drugom decom. Živeći tako sa prirodom uče kroz igru o životu, ljudima, životinjama, svetu uopšte.

Te večeri se u Kućici na drvetu desilo nešto veoma neobično. Veče je počelo, zapravo, veoma uobičajeno: Titi i Kiki su večerale sa tatom i mamom, obavile večernju toaletu i krenule u svoju Kućicu na drvetu gde su leti spavale. Julska noć je bila topla, mirna, mirisala je na leto, na štale i letnje cveće. Crvrčci su pevali uveliko, na nebu su se upalile zvezde a Mesec je takođe već bio na svom mestu i sijao najsjajnije. Devojčice su legle u svoj krevet i kao i svake večeri zagledale se kroz prozor na krovu Kućice.

Posle poslednje reči Titi zevnu i zaćuta. Kiki je sklopila oči i samo što nije otplovila u carstvo snova kad se začu neki tresak na krovu: bam!

No, pre nego što su zaustile da zovu roditelje, videše na krovnom prozoru nešto sjajno. Kiki se ohrabri i otvori prozor, a u Kućicu upade prelepa sjajna zvezda, velika koliko i devojčice.

  • Ko si ti? – upitaše devojčice uglas.
  • Oh, izvinite drage devojčice, dozvolite da se predstavim, ja sam zvezda padalica Radica –  predstavi se zvezda ljubazno i trepnu ljupko, šta je imalo i prateći zvuk: „Blink!“
  • Pa šta radiš na našem krovu onda? – upita je Titi radoznalo i odmah se rasani – Zvezde ne padaju na krovove, nego negde daleko!
  • Nešto sam se zamislila i umesto da padnem u more, padoh na vašu Kućicu. Oprostite, molim vas i zvezde umeju da se zamisle. Molim vas ne ljutite se.
  • Ma ne ljutimo se, mi volimo zvezde, svako veče vas gledamo kroz ovaj prozor.
  • Pa znamo mi to, i mi gledamo vas i radujemo se vašim pričama a posebno molitvi, koju slušamo svako veče – reče zvezda i blago porumeni – Nadam se da se ne ljutite što vas prisluškujemo, to nije lepo, znamo, ali nismo htele da vas plašimo.
  • Ne ljutimo se – rekoše devojčice – No, bilo bi lepo da znamo da nas slušate – dodade Kiki – Nas je mama učila da se to ne radi…
  • Sad si nam to rekla i oprošteno je – reče Titi – Mama isto kaže da treba praštati i zaboraviti odmah, zar ne, seko?
  • U redu… nego, znate, ja sad imam jedan veliki izazov, da ne kažem problem, kako vaša mama ume da kaže. (Zvezda opet porumeni.) Treba da padnem u more, a ovde nema više mora.
  • Kako to misliš nema više mora, pa mi smo ovde svakog leta već nekoliko godina i nikada ga nije bilo.
  • O, da bilo ga je, mnogo godina ranije, vi se toga ne možete sećati.
  • Titi, da pitamo baba Rajku – reče Kiki sestri.
  • Ah, ni ona nije videla more, mada zna za to. To znaju mnogi ljudi, ali ga nisu videli, a mi zvezde smo ga videle, jer smo mnooooogo starije od ljudi.
  • Šta hoćeš da kažeš? Da si starija od naše baba Rajke?! – devojčice su bile začuđene.
  • Da, tako nekako, no to sad nije važno. To more se zvalo Panonsko more i bilo je svuda ovde okolo, oko vaše Kuće i sela. Mi, zvezde padalice volimo da padamo u more u julu, jer je voda tada najtoplija, i kad padnemo na dno, pretvorimo se u sjajnu morsku zvezdu. Tako ulepšavamo dno mora, obradujemo ribice i ceo podvodni svet, ali sada – zvezda zaplače – sada to ne mogu da uradiiiiim, jer sam promašilaaaaa…. Zvezda je neutešno jecala a devojčicama je bilo jako žao i umalo nisu i one zaplakale sa zvedom, kad se Titi seti nečeg vrlo važnog:
  • Čekaj, zvezdo Radice, čekaj, saslušaj me, imam ideju! Naša mama kaže da uvek postoji neko rešenje i da ne treba očajavati, jer kad očajavaš, ne veruješ.
  • Šta ne radim? – upita zvezda uplakanih očiju.
  • To sad nije važno, objasnićemo ti drugi put – doda Kiki brzo – U svakoj situaciji možemo da nađemo rešenje, a ne da odmah kažemo kako nešto nije dobro i da kukamo, je li tako seko?
  • Da, tako je seko, mi znamo kako da ti pomognemo, ali nam treba tata za to.
  • Ne, ne, on neće razumeti, roditelji ne razumeju ovako nešto – zaplaka zvezda Radica ponovo.
  • Naši roditelji razumeju, jer oni žele sve da razumeju a imaju i poverenja u nas, i znaju da je svako naše pitanje sa nekim velikim razlogom. Nemoj da brineš za to, a naš tata ima mnogo iskustva sa rekama i morima, imaće sigurno neko rešenje za to Panonsko more ili šta već.
  • Dobro, hajde, zovite ga, ali on mene ne može da vidi, to mogu samo deca.
  • Ne treba da te vidi, mi ćemo ga pitati kako bi on rešio ovakvu situaciju i on će imati neko rešenje, sigurne smo. Hajde seko, nazovi ih.

Titi uze slušalicu telefona koji su napravile sa roditeljima a koji je povezivao Kućicu na drvetu sa Kućom i pozva tatu da odmah dođe. Mama i tata su, naime, navikli na to da devojčice postavljaju mnogo pitanja, posebeno pred spavanje, i nikada im nije bilo teško da im odgovaraju na ista. Dobro su znali da je dobro kad deca pitaju, kad ih mnogo toga interesuje i radovali su se svakom pitanju. Uvek su imali vremena da saslušaju šta devojčice zanima, da pronađu pravi odgovor, pa ako treba i da nađu neku priču na određenu temu.

  • Evo me devojke, o čemu se radi? – Reče tata uvlačeći se u Kućicu na dvetu i smeštajući se na pod pored kreveta – Lepo sam rekao da ova Kućica treba da bude veća – dodade poluglasno, onako za sebe.
  • Tata, da li ti znaš da je ovde nekada bilo more? – upita ga Kiki.
  • Znam. To je bilo Panonsko more koje je presušilo i ostavilo oranice bogate mineralima, tako da su sve njive oko nas, uključujući i našu baštu i vinograd, nekada bile njegovo dno. Zašto vas to zanima?
  • Posle ćemo o tome – reče Titi – a da li ima nekog drugog živog mora u blizini i kako bismo mogli do njega?
  • Hm, pa nema baš u blizini more ali ima reka, reka Tisa koja se uliva u reku Dunav a reka Dunav se uliva u Crno more. Mnogi ljudi plove brodovima ovom rutom. Mama i ja smo takođe…
  • Hvala tata, divan si, baš si nam pomogao – rekoše devojčice u glas – možeš li sada da ideš, molim te?
  • Mogu – reče tata pomalo zbunjeno i ode i dobaci sa praga Kuće – Laku noć, lepo spavajte! Sutra možemo na Tisu!
  • Laku noć i tebi, hoćemo – uzvratiše devojčice i zakikotaše se.
  • Jesi li čula zvezdo Radice? Eto ti rešenja! Prvo padni u Tisu a onda je zamoli da te odplovi do Dunava a onda Dunav da te odplovi u Crno more i to je to!
  • Misliš da me odnese?
  • Kako god, ne zanovetaj, već kreni da obraduješ podvodni svet, sigurno te čekaju i raduju ti se!

Devojčice su bile jako srećne da su pomogle zvezdi koja je i sama još više blistala od sreće.

  • Hvala vam, baš ste dobre drugarice – reče im zvezda – uvek ću vam pamtiti ovu pomoć. Imate li neku želju da vam je ispunim kao znak zahvalnosti?
  • Molim?! Zvezde ne ispunjavaju želje! – uzviknu Titi.
  • Naravno da ispunjavaju, ako verujete –  slatko se nasmeja zvezda.
  • Sad verujemo i u to. Želimo da upoznamo i tvoje drugarice, druge zvezde.
  • I Meseca – dodade brzo Kiki – uživamo u njegovom sjaju a imamo i mnogo pitanja da mu postavimo…. aaaaaaaa – reče i zevnu.
  • U redu. Ispunjeno je. Sad spavajte i lepo sanjajte.
  • Hoćemo li te ikada opet sresti? – upita je Titi tonući u san.
  • Možda, ne znam, ali sve je moguće ako verujete, odoh sad u Tisu – dodade zvezda Radica podižući se ka nebu dok su devojčice sa osmehom zaspivale.

Lepo je nekome pomoći, jer srce od toga raste a duša blista, deca to znaju. Lepo je i imati nekoga da ti pomogne, da možeš na njega da se osloniš.

Najlepše od svega je biti nekome Zvezda i verovati da je sve moguće.

Srećne selice

Prolog: Petogodišnje bliznakinje Titi i Kiki žive na prelepom ostrvu na Mediteranu, ali svako leto provode u jednom malom selu na severu Srbije, u zelenoj ravnici, nadomak reke Tise. U prostranom dvorištu, koje je pripadalo njihovoj čukunbabi, pored starinske Kuće, u krošnji zova i duda, imaju svoju Kućicu na drvetu sa krovnim prozorom gde provode vreme. Tu i spavaju obasjane mesečinom i sjajem zvezda, a preko dana se igraju sa insektima i raznim životinjama ili drugom decom. Živeći tako sa prirodom uče kroz igru o životu, ljudima, životinjama, svetu uopšte.

Tog dana je u Kućici na dvetu bilo veoma veselo, jer su Titi i Kiki imale goste. Devojčicama se pridružila njihova drugarica Dimitrija, koja je takođe živela u jednoj stranoj, dalekoj zemlji, ali je leta provodila kod bake i deke u istom selu kao i naše junakinje. Kada bi Dimitrija došla, Titi i Kiki su bile presrećne i želele su da sa njom podele sve što im se desilo od prošlog susreta. Dane su provodile zajedno od jutra. Često bi crtale zajedno, igrale se u pesku, kupale u bazenčiću, pravile figure od plastelina, igrale se loptom, preskakale lastiš, a uveče bi sedele u Kućici na drvetu čitale i pričale priče, sve dok Dimitriju ne bi baka pozvala na spavanje. Ponekad bi i ona prenoćila kod svojih drugarica i te noći su bile posebno čarobne.

Drugi gost je bio Dimitrijin brat od tetke Sergej, koji je bio nešto mlađi od njih tri, ali su ga rado primale u društvo, jer su ga jako volele, kao i on njih, a još je i umeo lepo da se ponaša i deli igračke. Ni mali Sergej nije živeo u selu, već u jednom gradu udaljenom sat vremena vožnje, ali je u ovom selu imao čak tri babe i jednog dedu i rado ih je posećivao.

Dok su se deca igrala na terasi Kućice na drvetu iznenada je pao jedan lastić na igračke. Svi su bili iznenađeni ali ne i mama Lasta, koja je odmah sletela kraj svog ptića i veselim cvrkutom ga bodrila da ponovo uzleti.

  • Pogledajte, lasta! – uzviknu Sergej.
  • Da, znamo celu porodicu, žive tu ispod komšijske strehe, kod Joli-neni, pogledaj Sergej – reče mu Titi i pokaza na pažljivo sagrađeno gnezdo nedaleko od drveća u čijim krošnjama je bila Kućica.
  • Naša mama kaže da su joj to omiljene ptice i da se sa njima družila kad je bila mala – objasni Kiki otkud to poznanstvo.
  • Baš sa ovim lastama? – upita Dmitrija sumnjičavo i podiže jednu obrvu.
  • Možda ne baš sa ovim, ali sigurno sa njihovim rođakama, jer to gnezdo stoji tu jaaaako dugo – priskoči Titi da pojasni.
  • Tako je – odnekud se stvori mama Lasta – svo troje ste u pravu, u neku ruku. Mi laste kad jednom napravimo gnezdo, duuuuugo živimo u njemu. Generacijama, i svi se poznajemo međusobno.
  • Ali vi niste tu sve vreme – podseti je Dimitrija.
  • Tako je, nismo. Mi smo ptice selice. Leti živimo ovde a zimu provodimo na jugu.
  • Drago mi je. Mi smo deca selice, i mi leta provodimo ovde a zimu na Mediteranu – zakikota se Kiki – Naš tata kaže da je to za nas tako normalno, a sad vidim da nismo jedini… – veselo doda i svi se nasmejaše.
  • Pa baš ste duhovite devojčice! To je lepo, da nismo neki rod? – prihvati Lasta šalu.
  • Mislim da ipak nismo – odgovori joj mali Sergej istim tonom i smeh se pojača.
  • Deco draga, to je lep život, potpuno vas razumem. Mislim da treba da uživate u takvom načinu života, ima tu puno toga lepog, rekla bih – reče lasta – i ovde i tamo.
  • Ima, to je baš baš uzbudljivo, je li tako drugarice? – potvrdi mudra Dimitrija.
  • Tako je, samo što se naša mama sita isplače kad odlazimo odavde, i onda je danima tužna… – tiho završi Kiki svoje zapažanje.
  • Da, mama je nekako srećno-tužna čak i kad dođe ovde, to tek ne razumem – podseti Titi na to da deca sve vide, i sve čuju.
  • Ljudi se često vezuju za mesta iz kojih potiču – reče lasta – bez obzira iz kojih razloga su ih napustili. Vaša mama voli da boravi ovde, jer je tu boravila i kao dete. Znam to, pričale su mi neke laste koje su u vašoj štali imale gnezdo…
  • Daaaaa! Mama nam je pričala kako je posmatrala laste dok hrane svoje lastiće.
  • Tako je, deca se stapaju sa prirodom i uživaju u svakom trenutku i nije im bitno gde su, već s kim su, njima je zapravo važno da su sa mamom i tatom, sa bakom i dekom i drugima koje vole. Bilo bi divno da ostanu da cene te blagoslovene trenutke koji će ih pratiti kroz ceo život. Deca su čiste duše i zato razumeju jezik ptica i životinja, zato umeju da se sprijatelje sa zvezdama i cvećem. Zato i mi ptice volimo decu i kad god nam se ukaže prilika, pričamo sa njima.
  • A jesi li i ti tužna kad se seliš odavde i odande? – upita je Dimitrija.
  • Neeeee, ja nisam tužna kad odlazim odavde ili odande, ja se radujem novom susretu i novom iskustvu. Jednostavno, volim da sam ovde kad sam ovde, i tamo kad sam tamo. Shvatate li? Kad sam ovde, volim vaše dvorište i baštu, ovaj krov i moje gnezdo, i ovo zelenilo, i ravnicu i Tisu i vas. Vas posebno volim! Ne razmišnjam šta je tamo ostalo, jer kad odem tamo, onda ću voleti ono šta je tamo, i tako u krug…
  • Pa to je lepo. I mi volimo ovu našu Kućicu i našu Kuću i igračke i dvorište i sve ljude ovde a kad odemo na Maltu, uživamo u kupanju u moru, u igranju u pesku, imamo prijatelje koje baš baš volimo, i igračke i … Je li tako seko? – podseti se Titi šta sve voli.
  • Daaaaaaa, lasto, ti si jedna baš pametna ptica! – reče Kiki veselo.
  • I ja volim kad sam ovde! Uviknu Sergej, koji ih je sve vreme ćutke slušao i pravio neku predivnu lađu od kockica.
  • I ja volim kad sam ovde i volim kad sam u Engleskoj, a volim i kad odem u Švajcarsku kod baba Marije – uzviknu Dimitrija, koja je istog momenta shvatila čaroliju lastinih reči. Moraću ovo da ispričam mami, jer i moja mama plače kad odlazi odavde, kao i vaša.
  • Možda mame ovo ne znaju… – reče Titi kao da razmišlja na glas.
  • Znaju, znaju – nasmeja se Lasta cvrkutavo – samo su mame posebna bića, pa se ponekad zaborave, a to ćete shvatiti kad i same postanete mame. Mada ste vi nova generacija mama, ali o tome drugi put. Odoh, imam posla, želim da iskoristim dan!

I tako lasta ode da uhvati dan a deca nastaviše započetu igru, jer ona to rade kroz igru.  Tako se u celoj vaseljeni uspostavi harmonija koja uvek nastaje kada dečija srca prigrle neku životnu mudrost. Od toga pevaju i ptice i cveće, od toga zvezde sijaju jače a trava raste brže. Deca se lepo uklapaju u tu sliku, jer srcem prepoznaju istinu.

A odrasli?… Hm, sa njima je malo teže, ali i njima je to moguće ako veruju da je moguće.

Novembra, 2019.

Kćeri

Iz duše moje iznikle ste
Očiju kupinastih
Iskričavih
Puti bele
Anđeoske
Obraza rumenih
Kao nebo na Praznik
U smiraju dana

Mladice
Tek iznikle

Iz očiju mojih progledale ste
U svet šaren
Svakojako čudesan
Da ga obasjate
Obojite
Da ga ulepšate omekšate
I nadživite
Osmesima svojim
Blistavim

Dva draga kamena
Koja u duši nosim

Od ljubavi moje sazdane ste
I istom zadojene
Spremne za put
Koji samo vi znate
A ja mogu samo da ga blagosiljam
Molitvom šaputavom
I verom svemogućom
Da ga zamirišem
Dunjama komšijskim na ormaru
Ukrasim
Suncokretima julskim
U ravnici nepreglednoj
I upotpunim
Rečima napisanim
I onim neizgovorenim

Pupoljci nežni
Tek zarudeli

Blagoslov ste Božji
U krilo mi spušten
Da mi Biće obasjava
I očisti ga
Da iz njega iznedri ono najlepše
Da vas gleda slobodne
Da od vas uči i radi vas Slobodi teži
Da u vama gleda odraz
Života svog

Molitvo moja uslišena
Zoro moja tek zarudela
Nebo moje zvezdano nepregledno
Dve kapi rose na lubenicama sočnim
Vaskrsu života mog

Kćeri moje
A opet i zauvek
Samo svoje

Novembra, 2019.

Voli

Dete u tebi je još uvek tu

I veruje u čaroliju

Raduje se leptiru i sunčanom danu

Zadrhti mu duša nad šarom mraza na prozoru

I lastinom letu

Radosno poskakuje kad mu dođe tata s posla

Dete u tebi još uvek živi

I voli život

Peva kad je kiša i želi da uđe u svaku njenu kap

Ushićeno je kad magla pokrije livadu kao najnežnija ruka

Podvriskuje kad vidi lepotu

Dete u tebi još uvek veruje

Raduje se

Mašta

Peva pred ogledalom

Priča sa životinjama

Biljkama

Dete u tebi treba još uvek Tebe

Da ga zagrliš snažno najsnažnije

I zagnjuriš mu nos u kosu

Da ga voliš

Da mu kažeš da ga voliš

Voliš

Voliš

Voliš

I tako prestaneš zanavek

Da boliš

Decembar, 2019.

Igračke

Pre neki dan otišla sam sa devojčicama u jednu knjižaru-svaštaru, tzv. stationary, da kupimo blok za slikanje, lepak i ulje pomorandže za osvežavanje prostora (spisak je u prilog raznolikosti sadržaja dućana). Te malteške radnje posebna su priča, nema čega nema i uvek se iznenadim šta sve tamo mogu da nađem. Često imaju i aparat za fotokopiranje ili mogu da štampaju fotografije. Ima ih u svakom kraju. Obično su male i tesne, i čoveku je potrebno mnogo vremena da ih detaljno razgleda. Često ih obilazim, jer volim da se informišem gde čega ima u našem „malom mistu“, pa kad mi nešto ustreba, samo skoknem do te i te radnje, ne lutam.

U ovo doba godine, svi pomenuti objekti PUNI su igračaka i božićnih ukrasa, i nisu baš mesta na koja treba otići nespreman sa decom. No, kasno beše da mislim o tome, jer sam već bila u redu a devojčice klečale pored neke lutke na poziciji „na izvol’te“, na samom ulazu. Obavih kupovinu i krenusmo u auto, kao da ne sledi mali ali značajan tektonski poremećaj.

Kira: Zašto nismo kupiji onu jutku?

Ja: Ne možemo i danas da kupimo igračke, kupili smo juče Miniku i malu Barbiku koje ste izabrale kada smo išle po rođendanski poklon za Džejmija – podsećam ih na jučerašnju kupovinu i njen cilj, pa i ishod.

Vasilisa: Zašto ne možemo?

Ja: Mislim da nije u redu da baš svaki dan kupujemo igračke. Trebalo bi da se prvo igrate sa onima od juče.

Kira: Ali tjeba da kupujemo igjačke baš svaki dan! Uvek kad ih vidimo. One su tužne u jadnjama, one voje da budu u nekim kućama gde ima deca a ne da žive po nekim jadnjamaaaaa – i gorko zaplaka.

Ostadoh bez reči nekoliko minuta. Da smo u nekoj drugoj situaciji, odmah bih je zagrlila i prepustila se milini da nas preplavi i bura prođe, ovako – reči su mi bile jedina „alatka“. Kad sam se malo sastavila, krenu iz mene verbalna reka, za koju nisam bila sigurna iz koje godine datira i kome šta objašnjava. Rekoh da ih zaista potpuno razumem, ali da misle malo i na novu Miniku i malu Barbiku koje su ostale same kod kuće, pa pređoh na to šta sve mogu da rade sa njima, u koju kućicu (od četiri) mogu da ih stave, i kako i one mogu da budu tužne jer se nisu igrale dovoljno a već se traže nove… Izbegoh da ih podsetim na gomilu igračaka koje imaju, jer nisam sigurna da deca na ovom uzrastu to shvataju kao odrasli. Toliko sam se unela u priču i uspela da im skrenem pažnju, da su najpre počele nešto između sebe da pričaju, a onda i da me isključe iz razgovora… a baš sam se nešto unela u priču i dete u meni je sve shvatilo.

Novembra, 2019.

Mulj

Ponekad sam kao ona lutka

Koju su devojčice napravile

Na ogradi kreveta belog

Nema

Hladna

Gvozdena

Imam glavu nemam lice

Sva sam u sebi

Ne mogu napolje

Sve i da hoću

A neću

Lepše mi je unutra

Iznutra

Kako god

Podigao mi se moravski mulj

Priznajem rezignirano

Kažeš da će proći

Da više voliš Tisu nego Moravu

U meni

Da je Tisa jača

U meni

No ja znam snagu svake od njih

Živim ih skoro pola veka

Proživljavam i preživljavam

Njihove poplave

I suše

Volim ih podjednako

Prožeta sam njima

Boje mi oči i kožu

Ispiraju moždane vijuge

Snaže moje biće

Volim ih podjednako

Ponavljam da bih čula

Samo što ne umem uvek

Vešto da ih spojim

I kao Velika Reka potečem

Slobodno i snažno

U zagrljaj Tvorca

U Slobodu

Oktobar, 2019.

Pomešano

Sako veče pred spavanje u našoj kući se čitaju priče. Nas dvoje najčešće, ali i njih dve (4.5 god) kada žele da nam pokažu da su velike. Mi tada slušamo i rastemo kao kvasac, što bi rekla baba Rajka. Nakon što ugasimo svetlo, ako se odmah ne zaspi, mama treba još da ispriča neku kratku priču. Obično izmišljam priče na licu mesta. Već duže vreme imam serijal sa istom temom i varijacijama na nju: dve divne devojčice žive u jednom lepom selu (Horgoš), u prelepoj žutoj Kući (koja liči na roze kuću, uvek me dopuni Kira) a u dvorištu imaju kućicu na drvetu sa prozorom ka nebu. Kroz taj prozor ih stalno posećuju razni gosti: od bubica do Meseca i zvezde Danice. Toliko zadovoljstva mi pričinjava to izmišljanje u trenutku, da se potpuno unesem i predam, te ponekad ne vidim da su zaspale;  a neretko i sama utonem u neki polusan i osetim mirise koje rečima prizivah. Kroz te priče provuče se kao lahor i moje detinjstvo proživljeno u pomenutom okruženju, pa sva se raznežim i maštanju nema kraja. Drži me i u snu. Sinoć sam pričala istinitu priču o lastama koje su horgošku Kuću posećivale redovno i gnezdu koje su napravile.

U našoj štali živela je kobila Činka, a kad dođe leto, tamo su dolazile i laste“, počela sam da pripovedam. „ Lepe, plavo-bele ptičice, sa prelepim glavama i dobroćudnim okicama. Mnogo sam volela da posmatram kako roditelji laste hrane svoju decu, lastiće, a žuta štrafta ispod njihovih kljunića bila je, prosto, čarobna. Često sam je sanjala…

„A na koga si ti ličila kad si bila mala, na mene ili na Titi (Vasilisin nadimak)?” prekinu Kira moj zanos i vrati iz štale u krevet.

„Na obe”, snađoh se u trenutku „nekako pomešana sam bila”, dodajem i sama sebi zvučim smešno, ali je stvarno tako. „Kao što je tata bio pričljiv na Titi a umiljat na Kiki…”

„Ali na koju više?” uporna je.

„Hm, to ne znam tačno, ali kad pogledam slike, ponekad imam tvoje oči i Titin osmeh (poljubim radoznale kupinice), a ponekad mi se učini da imam tvoje zubiće i Titinu bradu (ljubim pomenutu bradicu), ili…”

„Da nam pokažeš te slike da i mi vidimo to pomešano”, ozbiljna je, dok joj se san šunja iza trepavica.

„Hoću, kad odemo u Horgoš”, kažem raznežena do suza, što zbog pomenutog odlaska, što zbog zajedničkih uspomena na detinjstvo koje će ih pratiti kroz život, ali ipak najviše zbog toga, što sam baš sva takva, na razne načine, pomešana.

Oktobra, 2019.

U kišne dane

Samo još ponekad

Pogodi me misao davnašnja

I kao strela zaboli

Ako je odmah iz srca

Iščupam

Preživim dan

Ako ne

Kao otrov raširi se po telu

I čini da mi

Kolena klecaju

Ruke  podrhtavaju

Da mi se utroba kida i uvija

Lice gužva u plač i krik

Samo još ponekad

U retkim trenucima odsutnosti

Osmeh mi se zaustavi na prošlim danima

Na davnim ljušturama nas

Na svemu šta smo bili

Šta smo mogli postati

Na svemu davnašnjem

I danas pomalo stranom

Pomalo zaboravljenom

Samo još ponekad

Zavirim nehajno u one dodire i reči

Izgovorene pa zaboravljene

Napisane pa spaljene

U one snove nedosanjane

I obećanja za radovanja

Samo još retko

Pomislim da je najbolje ovako

Dok se samo ponekad

Setim

Zavirim

Osmehnem

Zapišem

Oktobar, 2019.